Piše: Ivana Marić
Ratovi i tragedije uvijek razdvoje ljude od neljudi. I dok neljudi to koriste da ostvare neku korist za sebe, ljudi gledaju kako da pomognu drugima. To je jedina razlika koja bi trebala da postoji među ljudima. Sve ostale razlike i granice su vještačke i ljudskom rukom iscrtane. Dovoljno je da posmatrate djecu, koju roditelji i društvo nisu zatrovali nacionalizmom, rasizmom, šovinizmom i ko zna kojim sve „izmom“, pa ćete uočiti da jedine razlike koje oni između sebe vide, te da li neko više voli sladoled ili čokoladu. Sve dok ih mi ne naučimo da su samo naši dobri, a da su oni druge rase, nacije, spola i slično, loši ljudi i da ih se trebamo bojati, pa čak i otvoreno ih napadati i vrijeđati.
Bosnu i Hercegovinu je, nažalost, zahvatila pandemija nepovjerenja i nacionalne netrpeljivosti, jer nam političari stalno ponavljaju da nam oni drugi nisu prijatelji i da moramo prema njima dizati zidove kako nas ne bi napali i oduzeli nam ono što nam pripada. A u suštini se najviše trebamo bojati tih „naših“ političari jer su oni jedini koji redovno i obilato uzimaju ono što nama pripada.
Katastrofa koja je ovih dana pogodila pojedina mjesta u Bosni i Hercegovini nam je još jednom jasno pokazala koliko su te razlike vještačke i koliko ljudi u suštini ne mrze one koji su drugačiji, te koliko su spremni svoje živote riskirati da ih spase i od svojih usta odvojiti da s njima podijele ono što imaju. To je prava slika Bosne i Hercegovine, ljudi različitih nacija, različitih naglasaka, ljudi koji navijaju za različite timove, koji slave različite praznike i kojima ništa od toga ne predstavlja prepreku da zajedno žive i da jedni drugima pomažu.
Nije ni čudo da se toliko truda, novca i radnih akcija u Titovo doba posvećivalo upravo širenju tog famoznog ‘bratstva i jedinstva’. Da se toliko radilo na ukazivanju na sličnostima, a ne na razlikama. Da su, uz sve manjkavosti tog sistema, ipak poticali istinsko pomirenje, a ne razdvajanja, kao što je to sada vodeća ideja političara, da bi time krili svoj kriminal. Dok su se tada pozdravljali svi vidovi nacionalne, republičke i međunarodne saradnje, sada se takvi susreti kriju od javnosti, a na sav glas se promoviraju svađe, uvrede i prijetnje, koje dobijaju najglasniji aplauz.
Ali, uzalud je trud političara, kada podozrenje koje pokušavaju u ljude usaditi, nestane kada se ukaže potreba da pomognemo onima kojima nas plaše. U trenucima velikih nesreća svjedočimo izvanrednoj solidarnosti među ljudima, koja prevazilazi sve podjele. Kada se suočimo s prirodnim katastrofama, nacija, vjera ili bilo koja druga razlika postaju nevažne. Ljudi jedni drugima pomažu bez obzira na razlike koje nas u svakodnevnom životu često dijele.
Ova nesreća nas podsjeća da je solidarnost najvažnija snaga koja nas može ujediniti. Osjećaj zajedništva pokazuje da smo, u svojoj suštini, sposobni da stavimo razlike po strani i budemo tu jedni za druge kada je najteže. Ovakve situacije su prilika da se podsjetimo kako svi dijelimo iste brige i sudbinu, i da su humanost i međusobna podrška ono što nas čini jačim kao društvo.
Nadam se da će nas ovaj duh jedinstva i solidarnosti voditi ne samo u teškim vremenima, već i u svakodnevnom životu, jer kada se udružimo, možemo prevazići sve prepreke. Danas su izbori i do vas je da odlučite za koje političare ćete glasati, za one koji nas žele ujediniti ili one koji nas žele razdvojiti. Glasajte za one koji promoviraju bratstvo i jedinstvo jer to je ono čime se trebamo ponositi, a ne nešto čega se trebamo stidjeti.
