Piše: Ivana Marić
Svaka katastrofa, osim što prouzroči brojne materijalne i ljudske gubitke, na površinu izvuče brojna pitanja i značajne lekcije, ali i dobre i loše ljudske strane, da ne kažemo dobre i loše ljude. Sve to se dešava i s najrazornijim požarom u istoriji Los Angelesa, koji već danima uništava ovaj grad i u kojem je za sada preko deset osoba izgubilo život, veliki je broj povrijeđenih, preko 12.000 stambenih objekata je uništeno, evakuirano je skoro 200.000 osoba, dok je stotine hiljada osoba u trenu ostalo bez kuća i svega što imaju, kao i s neizvjesnom budućnosti. Većina ljudi pokazuje suosjećanje s unesrećenima, pruža im novčanu i svaku drugu pomoć u skladu sa svojim mogućnostima, a neki čak i svoje živote riskiraju da bi spasili druge. Međutim, i ova katastrofa je na svjetlost dana izvukla neke loše ljudske karakteristike. U komentarima na vijesti o požaru nerijetko možemo naći izostanak empatije, relativiziranje patnje ovih ljudi pa čak i radovanje njihovoj nesreći.
Siromah bogatog ne razumije
Na objave slika zgarišta kuća prevelik je broj komentara u kojima ismijavaju patnju unesrećenih i umanjuju njihovu patnju za gubitkom doma, samo zato što se radi o osobama koje su imućne, poznate ili su pripadnici nacije, religije ili seksualne orijentacije koju komentatori preziru pa se raduju da se to njima desilo jer u tome vide kaznu za nešto što smatraju grijehom. Pri tome zaboravljaju da takve „kazne“ mogu podjednako pogoditi svakog od nas. Gubitak doma u kojeg su uložene godine rada, truda, u kojem su skupljana lijepa iskustva i sjećanja, pogađa kako siromašne tako i bogate, poznate i manje poznate, one koji su dom izgubili u ratu, požaru, poplavi ili drugoj nesreći, podjednako to boli pripadnike svih nacija, rasa i spola. Niko na to nije otporan i imun.
Dobro to, ali …
Posebna sorta su oni koji na svaku nesreću odgovaraju na način da naglase da postoje druge nesreće i patnje, koje su, po njihovom shvatanju, važnije od onih o kojima se priča. Kao da se radi o takmičenju u veličini tragedije, pa one koji su izgubili kuću u požaru ne zaslužuju sažaljenje i pomoć sve dok postoje oni koji su kuću izgubili u ratu. Kod takvih ljudi sažaljenje i želja za pomoći nije univerzalna za sve ljude u nesreći, već se veže za rasu, naciju, religiju, imovni status i na osnovu toga odlučuju da li neko zaslužuje pomoć ili ne.
Budimo dobri ljudi
Na kraju dana je samo bitno da li smo dobri ljudi ili ne, a bar to nas ništa ne košta. Kada se nama dešavaju loše stvari pitamo se kako svijet može gledati na to i. ništa ne činiti, a onda mi isto to radimo kada se nesreća dešava drugima. Ako ne želimo ili ne možemo pomoći, bar pokažimo empatiju ili se suzdržimo od komentara. Oni koji napadaju, vrijeđaju ili ismijavaju tuđu nesreću time samo pokazuju sav svoj jad i bijedu. Poseban krug pakla zaslužuju svi oni koji u nesrećama vide priliku za sebe: kriminalce koji pljačkaju napuštene objekte, osiguravajuće kuće koje varaju svoje klijente, teoretičare zavjere kojima je ovo prilika da dodatno unose nemir, a posebno za političare koji se gazeći preko zgarišta žele popeti na vrh.
Kada se prirodne katastrofe dešavaju kod nas, kritikujemo vladajuće strukture što to nisu spriječile i insinuiramo da se takve stvari ne bi mogle desiti u razvijenim državama, posebno u svjetskim silama. Optužujemo vlast što se nije bolje pripremila, što to nije spriječila, što nije brže i efikasnije reagirala. A onda vidimo da ni najveća svjetska sila nema odgovor na prirodne nepogode i da su nam šanse u borbi protiv prirode minimalne i da prirodne katasrofe ne možemo spriječiti ali možemo naučiti da na njih efikasnije odgovaramo. I dok se oni koji su nadležni svim snagama trude da pomognu ljudima na najbolji način, oni iz opozicije su uvijek ti koji su najpametniji, koji bi to znali spriječiti i koji bi to znali bolje riješiti. Prava je misterija kako tu silnu pamet nisu iskoristili za sprečavanje i rješavanje brojnih katastrofa dok su bili na vlasti.
Pare ne mogu kupiti sve
Vremenom se nametnula životna filozofija da se uspjeh mjeri isključivo novcem, isto kao i vjerovanje da se novcem može sve kupiti, a time i da su bogati ljudi sretniji od drugih. Katastrofe nas svako malo podsjete koliko to nije istina i koliko smo mali i nemoćni u odnosu na prirodu i sudbinu. U takvim situacijama shvatimo da smo svi jednaki i da nas sve podjednako boli gubitak, posebno gubitak dragih ljudi i da ne možemo učiniti ništa da se od toga osiguramo. U ovako ekstremnim situacijama se prioriteti pomoći prave isključivo na osnovu stepena opasnosti i vatrogasne ekipe se šalju tamo gdje je opasnost najveća, a ne tamo gdje žive oni koji imaju više novca, tamo gdje gore kuće poznatih, a posebno se ne pravi razlika između toga da li gori kuća jevreja, katolika, muslimana, ateiste ili bilo koga drugoga. U takvim situacijama sve to postaje irelevantno, a novac postaje beskoristan, a svima ostaje da se nadaju i na svoj način mole da sve prođe kako treba.
