Tridesettrogodišnji godišnji Josip Jelinić iz Ljubuškog danas je devetnaesti dan na svom hodočasničkom putu kroz Bosnu i Hercegovinu, a kojeg je prikazao za pomirenje naroda u BiH. Jutros rano krenuo je iz Tuzle prema Olovu i Varešu, a u Tuzli se na Kapiji pomolio za sve žrtve i ponovno pozvao na mir.
Ovo hodočašće mira, od 45 dana kroz Bosnu i Hercegovinu, dolazi u jednom dosta osjetljivom trenutku.
“Narodi Bosne i Hercegovine stvarno imaju velikodušno i divno srce. Ja to govorim iskrena i otvorena srca zato što već skoro 20 dana hodam po Bosni i Hercegovini, od mjesta do mjesta, od grada do grada. Svaku večer me dočekaju neki novi ljudi. Svaki dan spavam u nekom drugom mjestu, na nekom drugom madracu. Gdje god sam došao, i Bošnjaci i Srbi i Hrvati su me primili na jedan predivan način, otvorena srca.”
Srbi su ga dočekali na jedan autentičan način i kod njih je dvije večeri prespavao i lijepo je ugošćen. Bošnjaci su ga u Konjicu i Jablanci također dočekali, platili mu ručak, kavu, počastili ga kolačima. Hrvati, kada je bio u Kostajnici i Mostaru i Trusini, oprali su mu robu, dali mu da se utopli i ugostili su ga.
“Meni kao hodočasniku, koji hoda kroz Bosnu i Hercegovinu, kroz ove raznorazne uvjete, to jako puno znači. Jer tijelo je slabo i svaki dan težina križa je stvarno se teža i teža. Meni je skoro dvadeseti dan hoda, križ ima osam kila i prošao sam već preko 330 km. Čeka me još 26 dana kroz Bosnu i Hercegovinu, ali koliko god težina križa bila teška, opet ti susreti sa ljudima i ta otvorenost našeg naroda je predivna i to mi daje snagu”, ističe Jelinić.
Zanimljivo je kako mu svi ljudi, bez obzira na naciju i vjeru pomažu nositi križ. Ispričao nam je zašto se odlučio s križem na ramenima proći zemljom.
“Ja sam katolik i križ je kod nas simbol pobjede. I svatko kod nas ima svoj križ, bilo Bošnjak, bilo Srbin, bilo Hrvat. To su neke poteškoće u životu sa kojima se nosimo kroz život. Nije nikome lako, svi smo mi samo ljudi ispod kože i ponekad se ovako i u medijima čini da je sve lijepo, da je sve krasno i na društvenim mrežama. Mi mladi volimo to malo onako prikriti, ali nije nikome lako. Pogotovo život u ovako manjim zemljama. Treba se stvarno boriti za svoj kruh, treba raditi iskrena i poštena srca. Tako da evo ja želim prenijeti jednu poruku mira, poruku ljubavi, da nam ne trebaju dodatne neke podjele i dodatni nemir.
Svi ljudi se, kaže, bore za život i uvidio je da sve ljude tište iste brige, a svi žele samo život dostojan čovjeka. To je jedina istina koju Josip želi prenijeti sa terena i to je, kaže, prava slika Bosne i Hercegovine.
Na naše pitanje kako je uopće došao na ideju da krene na ovaj put, Josip nam kaže da su ga uvijek privlačili ideali.
“Stvarno želim učiniti nešto veliko iz ljubavi prema Bogu, iz ljubavi prema svojoj zemlji, prema svome narodu. Nekako mi je Bog stvorio takvo srce da me uvijek privlačilo nešto veliko. Sada, ponekad male stvari sa puno ljubavi, učine više nekih promjena nego velike stvari. Ali evo, ja sam se odlučio na ovaj pothvat i uz Božju pomoć, pomoći dobrih ljudi, vjerujem da ću doći do cilja.”
Cilj je završiti hodočašće u Rami na Veliki petak, 18. travnja.
“Poziv u srcu sam osjetio nakon što sam bio na jednom svjedočanstvu, na jednom seminaru, gdje je bio jedan Amerikanac koji se zove Jim Murphy. On je sa križem na leđima prohodao cijelu Ameriku. To je oko 6.000 km. On je hodao godinu i pol dana, promijenio 14 pari cipela, hodao u pustinji, ponekad ga je pratilo do 100 ljudi, a on bi nosio križ. Ta pokora njegova, ta ljubav i ta žrtva, je i mene potaknula da uradim nešto lijepo za Bosnu i Hercegovinu.”
Priča nam da je ogromna ljepota Bosne i Hercegovine upravo u tim njezinim različitostima.
“Mi ponekad gledamo prema Europi, idealistički, i mislimo da je kod susjeda trava zelenija, ali mislim da sada Europa može naučiti nešto od nas. Jer kada imate jednu malu zemlju, a imate tri nacije i tri religije, a opet se slažemo. Ja to govorim sa terena. Možda se nekad slika u medijima predstavlja kao drugačija, ali vjerujte vi meni, ja sam u Jablanici već treći dan svoga hodočašća, pio kavu sa jednim Hrvatom, sa jednim Srbinom i jednim Bošnjakom. Već treći dan i to je bila fantastična kava. Tako da ja vjerujem da čovjek koji je široka i otvorena srca, koji prihvaća različitosti, da će ga Bog uvijek pozitivno iznenaditi. To je jedna posebna priča i definitivno drugi ljudi i druge zemlje mogu to naučiti od nas”, kaže nam Josip.
Posljednjih dana, kada smo svi opterećeni situacijom u zemlji i stalno se govori o podjelama, Josipovo hodočašće nam svima dođe kao jedan melem kojeg želimo, pa ga tisuće ljudi prati i želi saznati što više o njemu i o onome kroz što prolazi kada obilazi gradove.
“Stvarno, ova moja odluka nema nikakve veze sa nekom političkom scenom. Jednostavno, moje hodočašće je za pokajanje, međusobno opraštanje između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ja idem na mjesta koja su zahvaćena u BiH ratom i gdje se nalaze žrtve rata, kako bošnjačke, tako srpske i hrvatske. Pomolio sam se već i u Kostajnici, i u Trusini, i u Prebilovcima, i u Kravici, i u Srebrnici, Sarajevu, u Tuzli. Ići ću i u Ahmiće i Križančevo selo…. To su sva mjesta gdje su sva tri naroda izgubili nekoga. Želja mi je da oprostimo jedni drugima i da se dogodi to pomirenje u srcu, a uvijek pozivam na mir”, ističe Josip te dodaje da bi njegovu poruku trebali shvatiti i autoriteti ove zemlje.
“Jednostavno, nama ne treba nemir. I zato pozivam i autoritete, koji vode ovu državu, da stvarno pokažu da su pravi lideri. A pravi lideri su ljudi koji imaju veliko srce i koji služe. Ne koji vladaju, nego koji služe. Vrlo, vrlo bitno. Jer mali ljudi su veliki ljudi, a veliki ljudi su mali ljudi. Pa evo ja pozivam cijeli narod da molimo za njih, a ne da ih osuđujemo. Mi volimo često ovako kritizirati, osuđivati, ali je li itko se pomolio za naše autoritete. Pa evo, Bog ih blagoslovio da budu stvarno po Božjem srcu, jer mi smo ih izabrali i sada ih osuđujemo. I evo, ja ih pozivam na mir, da stvarno budu ponizni i da ljube Bosnu i Hercegovinu”, poručio je Josip.
Kaže nam, posebna osjećanja nosi sa svakog stratišta gdje se osjeti neizmjerna tuga.
“Kada sam došao u Srebrenicu, stvarno sam osjetio jednu veliku tugu. Isto je tako kada sam došao u Kravicu, isto je tako kada sam došao u Kostajnicu i Trusinu. Stvarno nikad nije lako kada dođeš u neko mjesto gdje se dogodilo zlo. Ali nakon što sam se pomolio u Srebrenici i nakon što sam predao Bogu to mjesto, stvarno sam osjetio jedno olakšanje. I stvarno sam osjetio poticaj da još više ljubim i Bošnjake i Srbe i Hrvate i da uistinu prihvatim Bosnu i Hercegovinu na još jedan posebniji način. Jer stvarno je ovo zemlja koja treba mir, koja je potrebna zajedništva jer kada smo mi u zajedništvu jedni s drugima, mi tada služimo i Bogu i čovjeku.”
Nakon što ovo Josipovo odočašće završi, njegova mirovna priča neće stati.
“Tek počinje! Zapalio se jedan veliki požar ljubavi. Ja ga volim nazvati požar ljubavi jer stvarno, evo, širi se. Ja sam možda zapalio prvu svijeću, ali vi ste drugu, netko treći je treću i definitivno ova vijest sada obilazi Bosnu i Hercegovinu dan po dan. Taj požar se širi i tek počinje zato što nakon Uskrsa ću ja početi svjedočiti.”
Želja mu je svjedočiti u svakom gradu u Bosni i Hercegovini.
“Ja ću se radosnog srca odazvati jer ono što sam ja doživio i što je u mom srcu i što ja snimam svaki dan sebi na diktafon, da bude memorirano, bit će jednog dana u knjizi, ali isto tako na tribinama i onda će se mnogi pozitivno iznenaditi i vidjet će u kojoj predivnoj zemlji žive”, istaknuo je na kraju našeg susreta u Tuzli.
Josipu smo poželjeli sretan put, a njegove poruke, koje pronosi našom zemljom, su itekako važne, za sve nas. Svi osobno, poput Josipa, na svoj način možemo doprinijeti miru i ljubavi među ljudima u Bosni i Hercegovini.
Maja Nikolić
