Piše: Zlatko Dizdarević
Sve češće padami na pamet da ne treba raditi nešto što evo radim: vraćati se na stare priče i stare tekstove u vremenima koja su sada kao nova, a eto ponavljaju se. I gore je od puno toga što se nekada činilo da gore ne može biti. Potom sam to nazivao pobjedom poraza a sada shvatam da se te “pobjede” naprosto ponavljaju, samo su još gore i poodavno prepoznate kako valja.
Nađem eto u svojim papirima od prije šest godina – da sada zaboravim i one mnogo starije – storiju tada objavljenu pod naslovom “Ime igre – strah !” Povod za komentar je bio Narodna skupština Republike Srpske i usvajanje “Nacrta izmjena i dopuna Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima”. Ukratko, o formiranju rezervnog sastava policije RS-a. I svemu ostalom što slijedi a onda sam nazvao “igrokazom”. Usvajači ovog “nacrta” su se tada dirljivo potrudili da uvjere i sebe i sve unaokolo kako će budući naoružani rezervisti biti tu samo zbog elementarnih nepogoda, vanrednih situacija i migranata koji nadiru baš u Republiku srpsku. Smirujuće su tada bile napomene da će se o novcima za te dodatne policajce, njihovu obuku, opremu (čitaj oružje) i plate razgovarati tek uz budžet za dogodine, 2020… Nekako je bilo realaksirajuće i da, prema onda resornom ministru Lukaču, neće odmah biti regrutovani svi, već “samo” oko hiljadu pripadnika rezerve, za početak tek sto do dvjesta…Ostali će doći “kada budu pozvani na izvršenje zadatka”. A kojeg zadatka, napisano je bilo, vidjet će se ali, da se ne daj Bože ne pomisli da su oružane formacije za nešto drugo i tajnovito mimo zločeste prirode.
Napisano je bilo tada, 10.4.’19., kako je “pitanje samo kada će odluka biti objelodanjena. U skladu sa realnošću i potezima Dodika koji je odavno već ‘upaljač’ u igri spojenih političko-kriminalnih sudova u cijeloj BiH, ali ne i jedini. Crvena linija u toj igri već se sluti, a sa prostora iza nje, povratka za BiH teško može biti. Koliko je njih toga (ne)svjesno a ko to baš i hoće, stvar je procjena.”
I minulih dana, čitao sam dalje u tekstu koji je, sada se vidi, bio samo nastavak razmišljanja koja su se nametala, mic po mic, kroz bezmalo sve minule godine od rata naovamo. Piše: “Nastavak igrokaza proizvodnje mržnje, straha, kobajagi odlučnih odgovora, gromkih reakcija i prijetnji – poznat je svakome ko je iole shvatio smisao cijele igre. Vlastodršci koji evo sedmi mjesec neće da se dogovore o formiranjiu vlade, elementarnom potezu što je uslov za funkcioniranje kakvog –takvog sistema u kojem ovo ne može proći, odigravaju svoje opasne role. Notorni politički diletant Izetbegović, koji je eutanazirao svaki sistem oko sebe, upecan na udicu lukavog fakina Dodika, odgovara na zadivljujući način: “SDA je zatražila od svojih kadrova u svim nadležnim institucijama i tijelima (u kojima su svi na bijelom hljebu do u nedogled, ‘nako, jer nema ni postizbornih institucija ni “tijela”) da pokrenu inicijativu za popunu i opremanje aktivnog sastava policije u Federaciji BiH i kantonima u skladu sa trenutno važećim standardima”. Ljuta trava, na ljutu ranu! I još, da se zvanično pokrenu procedure za izmjene zakona u FBiH i kantonima kojima će se omogućiti uvođenje utvrđenog rezervnog sastava policije… Tako se eto neće ponoviti da nas neprijatelj zatekne u šetnji razoružane ‘jer rata neće biti’. Porodično iskustvo je jako važno…” Itd. itd…
U više navrata, minulih godina, nametao mi se u tekstovima naslov o “pobjedama poraza” povodom bitaka za stvaranje iole normalne države za iole normalno društvo, uz barem većinu iole normalnih i kvalificiranih “političara” u tom poslu. Umjesto onoga što se ponavljalo do šprdnje vidljivo : kako uporno proizvoditi “pobjedu” nad ostalima u istoj državi u ime nedodirljivog liderstva u vlastitom plemenu. Jer se samo tako karijerno ovjeravalo, fanatičnim čišćenjem etnosa. Sa našima svima dobrim i njihovim svima zlim.
Tekst tada, aprila 2019. napisan a sada slučajno pronađen podug je i nema ga potrebe citirati do kraja. Dovoljno je sjesti pred televiziju ili uzeti novine, pogledati portale na laptopu ovih dana. I “čitati” evo i slijedeći pasus onda napisan: “Da se ne lažemo. Naravno da Dodik samo vuče novi potez podizanja ionako napumpanih animoziteta, jer apsolutno dobro zna da će izazvati reakciju sa druge strane – spontano ili dogovoreno – koja odgovara slijedećem koraku u zaoštravanju, na što će se ili odšutjeti što nije loše, ili odgovoriti agresivno, što je još bolje. I proizvesti strah od pitanja – šta će biti dalje ? To je ime igre. Igra straha uvijek ide dalje… Jer strah je u kobajagi politici, čudo jedno. Mazohističko i samoubilačko.
Čovjeku đavo neda mira. Pa uporno nastavlja sa kopanjem po fasciklama sa starim tekstovima o “porazima pobjeda” ili “pobjedama poraza” koje lažno, samodobitno i korupcionaško – fakinski interesno realiziramo evo tri decenije. Tako izroni, nedugo nakon onog teksta objavljenog aprila 2019. i sačuvana informacija o novom velikom uspjehu trojice vodećih “lidera” – “Sporazumu Bakira Izetbegovića, Milorada Dodika i Dragana Čovića o principima za formiranje vlasti na državnom nivou”. Taj novi, kapitalni “dogovor” potpisan je 5. avgusta 2019. godine, dakle nepuna četiri mjeseca nakon svih onih objava iz RS-a o “formiranju rezervnog sastava naoružane policije zbog – eto, vremenskih nepogoda…” I pobjedničkih sa jedne i poražavajućih reakcija sa druge strane.
Ovaj put, domaćin susreta sa trojkom u Sarajevu, u organiziranju novog, kapitalnog napretka ka novim pobjedama BiH, pa i na putu prema EU, bio je šef misije Europske unije u BiH i posebni predstavnik EU ambasador Lars-Gunnar Wigemark…Predsjednici SDA, SNSD-a i HDZ-a BiH, Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović postigli su tada “Dogovor u vezi sa formiranjem Vijeća ministara BiH, te potpisali Principe za formiranje vlasti na državnom nivou. Na papiru je ubilježeno ukupno 12 principa koji, između ostalog, podrazumijevaju okvir za daljnju suradnju u vezi sa nastavkom NATO puta BiH te deblokadu rada Parlamentarne skupštine BiH i formiranje novog saziva Vijeća ministara BiH “u naredih 30 dana.”
Pojednostavljeno preneseno danas, suština 12 “Principa” na temelju kojih je trebalo da funkcionira državna, zajednička vlast bila je u poštivanju i provođenju Općeg okvirnog Sporazuma za mir i njegovih 11 aneksa…Znači prvo “poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH kao elementa njenog međunarodnog subjektiviteta kao najboljeg garanta održivosti mira i stabilnosti uz poštivanje dejtonske ustavne strukture.” Potom se traži “nastavak integracijskih procesa u skladu sa Ustavom i zakonima, usklađujući stavove i interese svih nivoa vlasti u BiH…Sve u skladu sa svim relevantnim odlukama Predsjedništva BiH, Parlamentarne skupštine BiH i Vijeća ministara BiH…” Insistira se neupitno na “osiguranju ustavne i institucionalne ravnopravnost konstitutivnih naroda i građanja i njihovo legitimno predstavljanje na teritoriji cijele BiH…” I tako o Bosni i Hercegovini kao neupitnoj i cjelovotoj državi sastavljenoj o dva ravnopravna entiteta i distrikta Brčko…Sa institucijama u kojima su na svim nivoima zastupljeni konstitutivni narodi i ostali u skladu sa ustavima…
Precizno i neupitno: Na svim nivoima je zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih u skladu sa ustavima…Usvojiti zakone i provesti mjere potrebne za sprječavanje i eliminaciju diskriminacije na osnovu etničke, vjerske, ideološke ili druge pripadnosti. Jedanaesti “princip” u Sporazumu bio je: “Pozivamo PSBiH na formiranje Komisije za imenovanje Vijeća ministara BiH te ostalih radnih tijela u skladu sa Ustavom i poslovnikom. Posljednji, 12. glasio je: “U slučaju neimenovanja Vijeća ministara BiH u roku od 30 dana od potpisivanja, ovaj Sporazum ne vrijedi…”
I gdje smo danas ? Vijeća ministara ima i nema. Bosne i Hercegovine za neke ima a za neke nema. Koliko kome (ne) treba. Za neke pobjeđujemo i sjećamo se, za neke je pobjeda Bosne i Hercegovine poraz, za mnoge na sličnim mjestima i uz slične funkcije poraz koji mora da pobijediti zauvijek. Stranci su kao zabrinuti pri tome nedovršavajući Dayton kako je bilo obećano kada je potpisan. Uz njih, strance, i od one trojice koji su bivšu državu rušili otvoreno ili iza krvave zavjese, jer “šta ćemo kad to drugi hoće…” Pa još u ratu u kojem niko nije ni agresor ni poražen. Pa su jedni postali još onda “Republika” (lijep poklon Daytona Miloševiću pa kasnije Dodiku) sa bezmalo svim karakteristima države, a drugi ostali Federacija u kojoj je dostignut evo osnovni cilj i smisao politike – kako poraziti onog drugog !
A na sonu, evo, novi papir: “Predlog novog ustava ” Republike Srpske, koji se u putu nije sreo sa onim “Principima” od 5.avgusta 2019., da se o Ustavu BiH i pripadajućim Zakonima i ne govori. Ne samo da se nije sreo, već im se i smije u lice. Sa “pravnim kontinuitetom sa 9. januarom ’92.” , pa sa “istorijskim kontinuitetom srednjovjekovne državnosti Nemanjića i Kotromanjića”, sa “pravom na samoopredeljenje”, pa da se “može udružiti sa susjednim ili drugim državama federalnog ili konfederalnog uređenja…”, sa “svojom vojskom”, “tužilaštvom”, “oduzetim BiH državljanstvom” i svim onim što je, zapravo, šprdanje i sa Daytoniom, i sa jednom državom, dva entiteta, tri predsjednika, 10 kantona u jednom entitetu i bez kantona u drugom, sa 14 vlada, 183 ministarstva, 2 policije, 3 obrazovna sistema, 7 akademija, 2 penziona fonda, 13 sindikata, neutvrđeni broj lopova… Uz sumnju da su i neki od ovih podataka zastarjeli…
I šta sad ? Hoće li stranci pomoći da se realiziraju odluke Tužilaštva i Suda tzv. države u jednom od entiteta, hoće li strani vojnici biti uz sudsku policiju, šta će reći Trump a šta Putin ili Erdogan ako iole ozbiljno razmišljaju o ovome. Šta će kazati EU, koga još briga za “Zapadni Balkan” i BiH pored Ukrajine, Rusije, Kine, Gaze i svemoćnog Izraela, Irana pa eno i Kanade, Meksika, kamata i carina. Doduše, što bi kazao ministar vanjskih poslova BiH: “U našem mandatu izbili smo u vrh interesa svjetske poliutike”.
Zaključak je danas, spram svega ovoga, ne čitati stare tekstove, odluke, dokumente. Pa ni mnoge nove jer, možda, u ovom trenutnom “primirja” i iz straha kuda će to ići dalje. Bolje je, jedino, vratiti se, među starim važnim zapisima u arhivi, na sjajnog Avdu Sidrana i ono njegovo kratko a golemo “Primirje” što govori o nama više nego mnogo drugog zapisanog.
Pa zapisa Avdo ovako:
Je li potpisano ?
Jeste, jaštaradi.
A krši li se ?
Krši, jaštaradi.
Pa šta ćemo onda ?
Pa potpisat čemo opet, ako Bog da.
Pa da ga kršimo ?
Nego šta nego da ga kršimo !
Pa dokle tako jebo ga ti ?
Dok ga ne skršimo, jebo te on.
Kome se ovo ne sviđa, evo jedne sjajne i uvijek u nas ovakvih, makar i nerado prihvaćene neupitne misli velikog Meše Selimovića:
“…Šta smo onda mi ? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ništa drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed…”
Ovome se valja vraćati, pa promišljati. Ma kako bolno bilo, uostalom kao mnoge istine oko nas.
