Od individualističkoga razumijevanja obraćenja i vjerničke prakse potrebno je prijeći – kako to tumači nova politička teologija – u društveno-kritički govor i novo razumijevanje društvenih procesa kao eminentnog teološkog mjesta – i to ne samo u akademskom ili teorijskom kontekstu, nego upravo u kontekstu kapilarnih i bazičnih zajednica, kakve su župe, džemati i parohije u BiH.
Piše: Franjo NINIĆ
Vjernici svih triju ključnih vjerskih zajednica u BiH – Katoličke crkve (KC), Islamske zajednice (IZ) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) – nalaze se u povlaštenom vremenu svojih ritualnih pokorničkih vjerničkih tradicija: u korizmi, mjesecu Ramazana i velikom postu. Neprocjenjiva je to šansa da u sinergiji različitih tradicija, koje zajedno čine cjeloviti mozaik bosanskohercegovačkog iskustva suživota i složenih socio-političkih odnosa, u javni, društveni i politički prostor bude odaslana snažna poruka o odgovornosti i pozivu na strpljenje, mir, politički dijalog i međusobno razumijevanje ovdašnjih naroda, građana i osobito zajapurenih političkih predstavnika Hrvata, Bošnjaka, Srba i svih ostalih. U takvom nastupu, uključujući i angažirano promicanje zajedničkog weltethos-a baziranoga na 10 zapovijedi, vjerske zajednice i vjerski lideri u BiH ispunit će svoju kako teološko-vjerničku egzistenciju tako i teološko-političku funkciju u razrovanom i nesređenom društvu i državi BiH.
Spomenute vjerničke zajednice (KC, IZ, SPC) skoro su jedini kohezivni element ove naše visoko decentralizirane države. U oba bh. entiteta i Distriktu Brčko ove su institucije nazočne i djelatne. Kroz različite upravne jedinice, ali ponajprije kroz mrežu župa, džemata i parohija, postoji dosad nerealizirana šansa utjecati na istinsko vjerničko ophođenje s aktualnim negativnim političkim procesima, koji ne samo da unose nemir, strah i zlodušne „ratne trube“ u svakoga našeg čovjeka, nego vrlo ozbiljno narušavaju i opću sigurnost u zemlji, osobito među povratnicima i tzv. „manjinskim“ skupinama u entitetima, kantonima i drugim formama lokalne administracije u BiH.
Preduvjet za to je – a o čemu smo pisali u prošlom tekstu – na prvom mjestu oslobađanje djelovanja vjerskih zajednica iz sužanjstva nacionalnim politikama te ozbiljna redefinicija pristupa društveno-političkoj zbilji u Bosni i Hercegovini općenito. U tekstu evanđelja što ga katolici čitaju na treću korizmenu nedjelju stoji Isusovo upozorenje sunarodnjacima:
„Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.“ (Lk 13,5)
Obraćenje ili rekonstrukcija vjerničkih i životnih obrazaca ključni je etički zahtjev vjernicima i vjerskim zajednicama u sva tri ova sveta vremena: korizmi, ramazanskom i velikom postu. Spomenuta se redefinicija odnosi na suštinsku promjenu pristupa. Od individualističkoga razumijevanja obraćenja i vjerničke prakse potrebno je prijeći – kako to tumači nova politička teologija Johana Baptista Metza – u društveno-kritički govor i razumijevanje društvenih i političkih procesa kao eminentnog teološkog mjesta – i to ne samo u akademskom i teorijskom kontekstu, nego upravo u kontekstu kapilarnih i bazičnih zajednica, kakve su spomenute župe, džemati i parohije u Bosni i Hercegovini.
Potrebno je svima koji u tome prostoru javno govore, propovijedaju ili pišu – a to su uglavnom obrazovani intelektualci u izravnom kontaktu s običnim čovjekom i njegovim životom – skrenuti pozornost na potrebu ove redefinicije i stvaranja okvira za potpuno drukčiji pristup onomu što se u etici i moralnoj teoriji naziva politička odgovornost.
Politički koncept odgovornosti, jednako kao i koncept opće etičke odgovornosti, po sebi se može tumačiti u bazičnom teološkom okviru. Moguće je – o čemu ćemo pisati u nekom od sljedećih korizmenih kolumni – čak i formulirati nešto što se u teoriji naziva teologija odgovornosti. Ona se ne iscrpljuje naravno samo u okvirima političkoga, nego dotiče i pitanja pravednosti, etike okoliša te pitanja ekonomije, solidarnosti i pitanja o tehnologiji, umjetnoj inteligenciji i drugim aktualnim moralnim i socijalnim dilemama u svijetu.
Ovaj apel za povratkom istinskom vjerničko-teološkom razumijevanju političkih i inih procesa u bh. društvu adresiran je prvotno na prvake u strukturama svih triju vjerskih zajednica u BiH. Njihov racionalan i odgovoran diskurs može u javnosti, akademskim krugovima i među ostrašćenim političarima u BiH zaista pridonijeti konvergenciji sada potpuno disparatnih političkih procesa, koji su uzrokovani različitim, uglavnom usko nacionalističkim i tvrdim etno-religijskim politikama.
Vodstvo, teolozi i službenici Katoličke crkve će odgovorno-etički potencijal svoje zajednice najbolje pretočiti u apel za učinkovitu političku odgovornost na način da, secundum loca et tempora, principe katoličkog socijalnog nauka prevedu u konkretan život svojih struktura i ponude ga kao okvir i javnih socijalnih politika – kao što je to učinjeno u Bavarskoj s konceptom socijalnoga tržišnog gospodarstva, o čemu je u svojoj knjizi Kapital pisao kardinal Rheinhard Marx. Vrijedan prilog tomu može biti i političko-teološka misao i nekih franjevaca Bosne Srebrene, zajednice koja, kao i KC, uz svoju vezanost za cijelu teritoriju BiH, može ponuditi primjenjive teološko-političke modele iz svoje višestoljetne svekolike nazočnosti na ovim prostorima.
Slično je i sa strukturom Islamske zajednice u BiH. Svoju redefiniciju odnosa prema političkim procesima i nacionalnom pitanju Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine morat će i ova zajednica konačno provesti. Složeni odnos prema političkom uopće u islamu u BiH je dijelom olakšan geografskim položajem i povijesnim iskustvom nastanka nečega što se zove europski islam. IZ, njezino vodstvo i cijela struktura baštini u svojim normativnim tekstovima, europskom kontekstu i iskustvu stoljetnoga zagrljaja s kršćanstvom zapadne i istočne tradicije potencijal izroditi i utemeljen poziv na novu političku odgovornost. Potrebna je samo hrabrost za iskorak iz starih struktura mišljenja i djelovanja.
Što se SPC-a tiče, jednaki su izazovi kao i kod prethodne dvije zajednice. Uz to, istočno pravoslavlje kada je u pitanju društveno-kritička svijet, odnosno političko-teološki kontekst, ima jednu specifičnost, o čemu smo već u jednom drugom kontekstu ovdje pisali u tekstu Aporije pravoslavlja na Balkanu. Naime, u pravoslavnoj političkoj teologiji postoji pojam sinfonia, koji podrazumijeva jednu vrstu idealiziranoga odnosa između Crkve i države, odnosno između duhovne i svjetovne vlasti. Danas se taj koncept, poslije njegova zamiranja tijekom 20. stoljeća, pokušava vratiti u pravoslavnu teološku misao pa i u vjerničku praksu SPC-a. Proročko-kritički govor o političkoj odgovornosti u okviru ovoga koncepta ogleda se u redefiniciji bizantskoga razumijevanja sinfonije u noviju, osuvremenjenu ideju, prema kojoj se Crkva brine za duhovni život i moralni kompas naroda, dok država upravlja svjetovnim poslovima te osigurava pravdu i red. Pravoslavna sinfonia nije ni potpuno stapanje ili podređivanje jedne institucije drugoj (kao u teokraciji ili cezaropapizmu) niti laicistička totalna separacija „trona i oltara“, nego uzajamno poštovanje i suradnja, gdje svaka sfera ima svoje granice i odgovornost. Treba imati na pameti da se ovaj idealizirani, sinfonijski odnos srpske Crkve i politike, oltara i trona, može pronaći u teološkim udžbenicima i radovima progresivnijih pravoslavnih teologa, ali ga nema u narativima i praktičnim smjernicama vjernicima većine srpskih episkopa. U tom smislu i ova prevažna kršćanska zajednica vjernika u Bosni i Hercegovini treba „obraćenje“ u recepciji i življenju političke odgovornosti u ovoj našoj zemlji pretrpanoj izazovima, krizama i nerazumijevanjem. Prigoda za to je vrijeme velikog posta, koji se i temporalno i na simbolički način grli sa spomenutim pokorničkim i transformativnim svetim vremenima katolika i muslimana.
