Piše: Željko Ivanković
Sad je već nesumnjivo, mi živimo u duhovnoj mrtvačnici ili se ubrzano onamo sunovraćujemo. Ne samo da u ambijentu u kojemu živimo ne postoji ni „d“ od opće duhovnosti, od društvenog humanizma, socijalne osjetljivosti, a kamoli neke religioznosti i morala, koliko god sad, dok ovo pišemo milijuni vjernika sve tri religijske denominacije naših prostora (dvije kršćanske i islama) živjele predblagdanske dane posta, pokore, predanosti onome u što tobože ili stvarno vjeruju. Ti „naši vjernici“ ustvari žive Trump-Muskovu doktrinu dehumanizacije, razduhovljenja svijeta u kojemu je „Suosjećajnost slabost društva…“, a surovo pravo jačeg se kvalificira kao „Zašto izazivaju jače?“ ili „Uzet ću Grendland ovako ili onako?“ i slično. Tu se pokazuje da slabiji treba šutjeti, ne braniti se i ne izazivati jačeg, a „izazivanje“ je golo pozivanje na bilo koje od prava zbog kojega je još do jučer taj jači „učio demokraciji“ svoje podanike milom ili silom. Nakon ovoga očekujem da se Trump prestane miješati u kinesko gaženje prava Ujgura, a Ujugurima kaže da ne izazivaju jačeg od sebe, Panamljanima da predaju kanal, Kanađanima ili Palestincima da se predaju…
Nikad, čini mi se, barem za mojega života, Jens Bjorneboe sa sintagmom u naslovu ovoga teksta, nije više bio u pravu. Ne znam kad je svijet u kojemu živimo postao ovakav (ako oduvijek nije ovakav), ali znam da je od prvoga Trumpova mandata postao dramatično lošiji. Onda kad je „alternativna istina“ na rang religije uzdignula ono što svi znamo kao laž, golu laž, notornu laž i kad je srušena „činjenica kao neumoljiva moć pred kojom se treba poviti“ (Gombrowicz), a trabanti laži, najkrimogeniji političari u našem dijelu svijeta pokazali sve ono što su bili ili što znamo da su bili, a što se nisu usudili naglas reći. A onda su na glave natukli Trumpove kape i krenuli istom mjerom i na druge i na svoje, s tim da su svoje lažju i terorom uvjeravali da sve što rade rade za njihovo dobro, dovodeći svoje narode, društvo u cjelini, na rang duhovne mrtvačnice u kojoj je svaki alternativni glas krimen, budući da alternativni glas ukazuje na njihov (tih moćnika) epski krimen pljačke svojih naroda i svojih ljubljenih zemalja.
Nemoguće ih ne vidjeti drukčije nego kao kriminalce, kad se i sami takvima predstavljaju. Jer, ili su krajnje kriminalno korumpirani ili glupi u povodljivosti. A nerijetko oboje istodobno demonstriraju, napose kad počnu imitirati svoje Putine, svoje Trumpove, veliku braću nedostižnu u svemu, budući sami tako djetinje (s kapicama na glavama) podložni imitaciji.
Alternativne istine nisu više uvod u diktaturu, nego su već diktatura. Mali kriminalni miševi, do srži nemoralni uz svu katastrofalnu neobrazovanost, jedva da su u stanju ponuditi bilo koji argument i u najobičnijoj stvari. Njihovi argumenti postaju osobna nesigurnost kad laž u koju ni sami ne vjeruju počinju braniti vrijeđanjem, prijetnjama i najprimitivnijim psovanjem. Takvi nikad ništa nisu učinili konstruktivno, kreativno. Destrukcija je njihovo pravo ime.
Bilo bi prejako porediti ih s velikim učiteljima laži i zločina, oni su ipak i samo mali kukavički Kim Jong Uni, koji kad puste suzu (U Dodikovom oku vidio sam suzu! – Vučić), pokazuju kako su nisko pali, a natrag ne mogu… Njihov Titanic se ozbiljno nagnuo!
Tada nam prizovu u svijest riječi koje su sami izgovarali o Karadžiću i Mladiću koji je kriju kao babe i drže taocima cijeli srpski narod. Kukavice koje svoj kriminal i zločin brane velikim riječima o svome narodu (Đavla on voli srpski narod! – reći će Dodik za Mladića.) i time potvrđuju one čuvene rečenice koje je o srpskoj laži napisao otac im Dobrica Ćosić. O tome su tada mislili da bi 90% Srba njihovo hapšenje dočekalo s olakšanjem i riješilo se konačno problema. Danas je isto, ali oni tako o sebi ne misle, čak se hrabre time kako bi svi Srbi skočili u njihovu obranu.
Sad su on i Karadžić, Krajišnik, Mladić… I jednako kao njihovi predhodnici, oni danas, Dodik, Višković i Stevandić, pozivaju Srbe da se nakon seobe (Ne, neću o Crnjanskome.) iz 1992. još jednom isele iz Sarajeva. Pozivaju ih na novu seobu, bijeg iz institucija države u kojima rade i zarađuju, hrane i školuju djecu, otplaćuju kredite… Mnogi od tih pozvanih nisu se napljačkali, kao oni koji ih pozivaju, da bi od onoga što su ukrali mogli živjeti stotinu godina i oni i njihova djeca i unuci…
Dakle, iznova ugrožavajući egzistenciju ogromnog broja ljudi iz vlastitoga naroda, pozivaju ih da napuste svoj posao i krenu, kao ono 1992., da žive po šumama i gorama, po barakama, nakon što su otišli iz svojih luksuznih stanova. A onda će već srpska politika smisliti kako, po poznatoj srpskoj laži, optužili druge da su ih protjerali u stotinama hiljada iz Sarajeva (Slično govore i o Oluji.).
Poziv vlastitom narodu ili njegovo protjerivanje iz institucija u kojima radi ustvari je pokušaj skrivanja kriminalnih guzonja koji su pokrali BiH i svoj „mili entitet“ iza svoga naroda, njegove bijede, opljačkanosti, nesreće (Tako je činio i njihov omiljeni antiheroj Pavelić 1945.), da bi oni sami mogli sutra otići u svoje Nove Sadove, Beograde, Moskve (Je li narod zaboravio gdje je i s kojim bogatstvom završila obitelj Milošević?).
Čak, idu i dalje. Kad se dalo naslutiti da ovaj put Srbi nisu baš masovno za nove seobe, Dodik im je zaprijetio konfiskacijom imovine. Toliko o njegovoj ljubavi za svoj narod. Nastranu što on to, čak i kao veliki diktator, ne može učiniti ni po jednom zakonu na svijetu.
Ali kad smo već kod imovine, moglo bi biti samo obratno, da taj narod sutra konfiscira svu njegovu nelegalno stečenu (ukradenu) imovinu.
Licemjernije od tog i takvog Dodika jedino je još Vučićeva plačljiva briga za RS i za makedonske pacijente u beogradskim bolnicama, dok stotine problema godinama potresaju Srbiju. Ali kako je on najveći lažov naših prostora (Npr. Nemamo zvučni top, a onda njegov Ivica Dačić kaže da ih Srbija ima čak 16.), to jedva da još ikoga iznenađuje. Čak sve češće izaziva opći podsmijeh…
Mali je tračak nade da bi studentski nemiri u Srbiji, ili kakvi-takvi u RS (U Federaciji se malo demonstrira zbog Novog Sada, a šuti o Jablanici koja im je pred nosom.), mogli zaustaviti sunovrat cjelokupnih društava u duhovnu ili čak fizičku mrtvačnicu. Teško, dokle god Putin smije gađati cijelu Ukrajinu, a cvili na sav glas kad padne koja bomba na Moskvu, dok Trump misli da Ukrajina nije trebala „izazivati Rusiju“ i time opominje Grenland da ne izaziva Ameriku, jer će ovako ili onako on biti Amerika.
Sila eklatantne vojne moći i vulgarna laž (Nekadašnja je Amerika to za razliku od Rusije, Kine i sličnih, znala prikrivati.) nikad nisu bile tako arogantno instrumentalizirane.
Bajram ili Uskrsi koji dolaze teško da mogu išta zaustaviti, a kamoli uskrsnuti. Nisu li nas i naše identitarne religije umrtvile u sveopćem podaništvu? Nekoć su se, samozaljubljeno, voljele predstavljati kao savjest društva… Sad su izgleda tek tihi (ušutkani: sterilizirani ili kupljeni) podstanari stvarne ili sve izglednije Duhovne mrtvačnice!
