Zauzimanje za solidarnost i pravednost neodvojivo pripada naviještanju evanđelja, a u bogoslužju svoje mjesto mora imati ne samo koralno pjevanje nego i urlik siromašnih, za kršćanina ne smiju se razdvajati ‘mistika’, dakle susret s Bogom i ‘politika’, odnosno služenje društvu
Piše: Franjo NINIĆ
Kad ovaj tekst o socijalno-političkom značenju kršćanske korizme i vjere ugleda svjetlo dana, naša braća muslimani će započeti slavlje ramazanskoga Bajrama. Završetak mjeseca posta, koji se kalendarski preklopio s Korizmom kod katolika i velikim postom kod pravoslavaca, koincidira sa snažnom porukom iz Lukina evanđelja, predviđenog za liturgiju četvrte korizmene nedjelje.
Tekst (Lk 15,1-3.11-32) poznat kao parabola o milosrdnom ocu ili izgubljenom sinu jedan je od najljepših književnih uradaka iz Novoga zavjeta, a nadahnuo je ne samo snažni val klasične kršćanske duhovnosti, temeljene na iskustvu Božjega milosrđa, obraćenja i potrebe promjene životnih obrazaca, nego i čitav spektar mogućnosti čitanja i interpretiranja istoga u socijalno-etičkom kontekstu vjere i vjerničke egzistencije.
Očeva bezgranična otvorenost praštanju kako „izgubljenom sinu“ tako i „starijemu“, koji u strahu tavori u njegovoj sjeni, u klasičnoj kršćanskoj duhovnosti se pripisuje Bogu, milosrdnom Ocu, koji bezuvjetno prihvaća čovjeka kao takvoga – sa svim njegovim kvalitetama i stranputicama – te mu hrli u susret, grli ga i stvarno ga i simbolički vraća u obitelj, u zajednicu i društvo gdje „izgubljeni“ čovjek iznova stječe ljudsko dostojanstvo i privilegiju biti Božjim djetetom. U Tuzli na jednom baneru u središtu grada cijeli je svetu mjesec stajala poruka: „Ramazan je mjesec Božjega oprosta“. Simbolička i stvarna povezanost ove rečenice s iskustvom iz spomenute Isusove parabole ne treba dodatnoga pojašnjenja.
Nizozemski svećenik i duhovni pisac Henri Nouwen (+1996) u svojoj knjizi „Povratak izgubljenog sina“ je u susretu s detaljem slike nizozemskog baroknog slikara Rembrandta van Rijna „Povratak razmetnoga sina“ (1662) otkrio za sebe i za svoje životno poslanje ključnu socijalno-etičku poruku. Naime, Rembrandt je naslikao ruke oca koji grli „izgubljenog sina“ ne kao dvije muške ruke, nego kao jednu mušku i jednu žensku ruku. Želio je pokazati da Bog i njegov milosrdni čin otvorenosti i bespogovornog prihvaćanja čovjeka nema samo očinsku, mušku dimenziju, nego i žensku i majčinsku, koja se u kršćanskoj duhovnosti, pa i etici, često odbacivala, prezirala i nedovoljno vrednovala. Na Nouwena i njegov život je ovaj detalj utjecao presudno. Nakon gotovo dva desetljeća rada kao profesor u akademskim ustanovama kao što su: Yale, Harvard i Sveučilište Notre Dame, napustio je posao sveučilišnoga profesora kako bi podijelio svoj život s osobama s mentalnim invaliditetom u zajednici L’Arche (hrv. Arka) u Torontu u Kanadi. Učinio je vidljivim i djelatnim ne samo duboko i intimno duhovno iskustvo potrebe pomoći siromasima ovoga svijeta, onima na rubovima naših institucija i crkava, nego skrenuo pozornost na ono što bi trebalo biti središte poslanja crkava i vjerskih zajednica: njihovo socijalno i socijalno-političko lice.
Crkvene instance kod nas, više ili manje uvjerljivo, progovore pokoju riječ o „socijalnome pitanju“ ili pitanju društvene pravednosti preko svojih priopćenja ili izjava za javnost, u kojima se protokolarno traži, između ostaloga, „pravedno društveno-političko uređenje“ Bosne i Hercegovine bez poziva i upute na proročko-kritičku baštinu kršćanstva i njegova socijalnoga nauka koji je, kroz svoje dokumente i svoju teologiju i etiku, dostigao zaista važno mjesto u suvremenome promišljanju i vrednovanju čovjeka, društva i političkih zajednica. Ovo je još samo jedan pokazatelj da katolički socijalni nauk, odnosno kršćanska socijalna etika, nisu još zaživjeli niti unutar Crkve, a da ne govorimo o njihovu sustavnom promicanju ili redovitom naviještanju kroz pastoralni ili katehetski rad.
Međutim, pitanje „socijalnoga“ unutar kršćanstva ne spada u temu proglasa ili slijepoga pozivanja na promjenu društvenih struktura. Kršćanska socijalna etika, kao teološka disciplina unutar koje se „traga za kriterijima pravednoga zajedničkog života te za preduvjetima dobroga života za sve s jednoga određenoga, kršćanskoga stajališta“ zahtijeva od Crkve kao institucije, ali i od njezinih članova proročko-kritički stav prema društvu, ekonomiji a posebno prema politici. Takav stav svoje utemeljenje ima u čvrstom uvjerenju u Božje učovječenje u Isusu Kristu te u bezuvjetnoj solidarnosti Božjoj sa svojim stvorenjem i mora se čitati u „perspektivi Božje volje za spasenjem svih ljudi“. Kršćansko poimanje socijalnoga pitanja i u našem vremenu mora svoju referentnu točku imati u onoj središnjoj poruci Isusova navještaja o dolasku kraljevstva Božjega, koja također ima i svoju socijalnu dimenziju. Dovoljno je spomenuti samo Isusovu zapovijed ljubavi (Mt 22,34-40), Matejev govor o posljednjem sudu (Mt 25,31-46) gdje se postupak prema gladnima i žednima, bolesnima i siromašnima izjednačuje sa stavom prema Isusu samome i posebno njegova „blaženstva“ (Mt 5,3-12). Isus nastavlja i radikalizira izrazito socijalne zahtjeve starozavjetnih proroka (Amosa, Izaije, Jeremije i Ezekiela) o neodvojivosti ljubavi prema Bogu od ljubavi prema čovjeku, o ništavnosti bogoštovlja (kulta) bez učinkovite ljubavi prema bližnjemu, posebno kad je ovaj u nevolji. Ovaj načelni stav prema „socijalnome pitanju“ kršćanstvo je, i kao nauk i kao praksu, dijelom prožimalo cijelu njegovu povijest. Praktična briga za siromašne, bolesne ili stare bit će konstanta i provjera autentičnosti kršćanskoga života pojedinaca i zajednica (karitativni rad), a u bogoslužju, propovijedima, moralnim poukama i teološkim raspravama iznosit će se nauk o socijalnim dužnostima vjernika, već prema potrebama vremena i konkretnih uvjeta života.
Spominjali smo ranije da Crkva ne može cjelovito naviještati evanđelje ako istodobno ne zahvaća u konkretnu društvenu problematiku. Crkva u Europi, osobito katoličke provenijencije, zahvaćala je i socijalno pitanje, što joj je donosilo prigovore da se previše miješa u zemaljske stvari. Kod nas je, osobito nakon demokratskih promjena, situacija nešto drukčija. Naime, crkvena hijerarhija redovito je bila u bliskoj vezi s političkom vlašću i vladajućim partijama ili je financijski bila ovisna o državi, što je onemogućavalo istinsku evanđeosku kritiku nepravednoga društva ili ekonomskoga sustava u skladu sa svojim vlastitim socijalnim naukom. Slično je i u strukturama SPC-a i IZ. Propovjednici na župama nisu, uz iznimku vrlo korisnoga karitativnoga rada za vrijeme rata, uopće ni recipirali niti pokušali usvojiti nešto od „socijalnoga pitanja“ jer je još uvijek u evangelizaciji prisutan individualistički ton (navjestitelji su ili menadžeri koji dobro barataju s novcem ili „duhovnjaci“ kojima je svaki društveni angažman stran) i trebat će još dugo, barem kod nas, da se shvati kako je i socijalna dimenzija čovjeka sa svojim konkretnim strukturama također predmet evangelizacije. Ovdje je potrebna ona vrsta „obraćenja“ o kojem smo pisali u prošlom tekstu na ovom portalu.
Poziva na promjenu mišljenja ima mnogo. Parabola o „izgubljenom sinu“ jedna je od njih.
„Borba za pravdu i sudjelovanje u preobražaju svijeta u potpunosti nam se ukazuju kao sastavni dio propovijedanja evanđelja: to jest poslanja Crkve za otkup čovječanstva i njegovo oslobađanje od svake potlačenosti“, pišu 1971. južnoamerički teolozi V. Cosmao i J. Alfaro.
A njemački biskupi u svome dokumentu „Za budućnost u solidarnosti i pravednosti“ (1997.) podsjećaju da „zauzimanje za solidarnost i pravednost neodvojivo pripada naviještanju evanđelja i da u bogoslužju svoje mjesto mora imati ne samo koralno pjevanje nego i urlik siromašnih, da se za kršćanina ne smiju razdvajati ‘mistika’, dakle susret s Bogom i ‘politika’, odnosno služenje društvu“ (ZSG 46).
Društveno shvaćanje čovjeka kao osobe, princip općega dobra u socijalnoj etici, pravednost, solidarnost i supsidijarnost trebali bi postati metodički obrasci za prevođenje socijalnoga koncepta kršćanskoga iskustva u suvremeni svijet i politiku. U vremenu korizme i osobito u kontekstu čitanja ovoga evanđeoskog teksta za to je savršena prilika.
Taj tekst i Nouwenovo iskustvo s Rembrandtovom slikom iziskuju da kao „aksiom solidarnosti“ i kao naš poželjni korizmeni temeljni socijalno-etički princip usvojimo „preferencijalnu opciju za siromašne“. Razmatran prvotno kao teološka i eklezijalna kategorija ovaj je stav postao ozbiljnim zahtjevom za rješenjem cjelokupnoga društvenoga uređenja.
