Veoma drag gost Tuzle ovih dana je Željan Rakela, čovjek koji je donio jednu posebnu životnu priču. Ovaj ugledni i poznati motorist iz Splita, na svom je BMW R1200 GS Adventure-u u svega sedam godina prešao 300 tisuća kilometara i bio na pet kontinenata, upoznao mnoge ljude, uživao u različitim kulturama živeći svoj san – obići svijet na motoru.
U Tuzli je proteklog vikenda u Galeriji Krisitan Kreković predstavio svoju knjigu “300. 000 kilometara motoavanture”. U knjizi su prepričana putovanja po Sahari, Murmansku, ledenom Nordkappu te u najvrućoj pustinji na svijetu, Dašte Luta u Iranu. Rakela je vozio i po Himalajama, kod egipatskih piramida, preko niza europskih država do Sjeverne Amerike i njenih prostranstava te daleke Australije. U razgovoru za Hrvatski glasnik govori o životu kako ga on živi i kako bismo svi trebali živjeti život, a ne postati žrtve životne rutine, nametnutih trendova i novca.
Urednica HG Maja Nikolić i motorist Željan Rakela u galeriji Kristian Kreković
Rakelina životna priča je veoma interesantna, zanimljiva, uzbudljiva, zaista jedinstvena i nesvakidašnja i nosi jednu duboku poruku.
“Napravio sam dosta, preko stotinu predavanja i bez neke lažne skromnosti vidim da su ljudi stvarno oduševljeni sa tim. Koliko god ja da pričam, sat vremena, sat i pol vremena vidim da hoće postavljati pitanja. Tako da je interesantno i povede ih tako jedno putovanje da idu s mnom pa barem kroz to predavanje”, kaže nam na početku razgovora Željan Rakela.
Tijekom predavanja u Tuzli nije želio samo govoriti o putovanjima i onome šta mu se događalo, nego želi potaknuti druge ljude da počnu živjeti život sa strašću.
“Često mi se dogodi da pitam ljude šta je tvoja strast? I onda dobijem onaj blago “teleći” pogled u daljinu i on se stvarno ne može sjetiti šta je njegova strast. Isto još jedan paradoks, imam dosta prijatelja koji imaju ozbiljne novce, zaradili su velike poslove, dosta su se namučili, dosta su radili i mogu sebi priuštit sve i svašta, ali nemaju vremena. Mi smo cijeli život učili, učilo nas je da je vrijeme i novac i sad postavljam sebi pitanje kako to čovjek ima novaca, a nema vremena. Pa nema vremena zato što mu je malo, hoće još i stalno se trči za tim profitom, zapostavljaju se stvari da uživaš u životu. Čekajući vrijeme izgubimo prilike, čekajući prilike izgubimo vrijeme i onda kažu život je kratak.”
Osvrnuo se na onu sve češću frazu među ljudima da je život kratak.
“Ja kažem život nije kratak nego se mnogi kasno sjete živjeti i kroz svoj život sam vidio da svaki čovjek ima dva života. Prvi počinje od onog trenutka kada se rodiš, a drugi počinje od onog trenutka kad shvatiš da imaš samo jedan život. Nažalost ljudima treba biti neka trauma, nekakva bolest da bi oni shvatili tu poruku, tu poantu”, ističe ovaj veoma inspirativni Dalmatinac.
Željan Rakela kroz svoja predavanja želi motivirati ljude da pronađu neku svoju strast. To ne mora biti motor, ne moraju biti putovanja, ali svaki čovjek ima u sebi nešto za što gori, u čemu uživa. To, kaže nam, nikako nisu nisu nekakvi poslovni ručkovi, to nisu nekakve janjetine, to nije nekakvo opijanje.
“Nađi sebi neku strast i život će ti biti puno ljepši, puno ispunjeniji. Ja imam privilegiju, hvala dragom Bogu, da živim svoje snove”, kaže Rakela i dodaje da se i on dosta namučio u životu da bi danas živio svoje snove i postigao ovakvu razinu samosvijesti.
“Ja sam dijete iz jedne radničke obitelji. Otac je radio u brodogradilištu materijalnog tekstila kao prodavačica. Iz te pozicije nisam iz neke bogate obitelji koja mi je mogla priuštiti motor i sve ove stvari. Otac se sa 48 godina teško razbolio i dobio multiplu, završio u kolicima. Mama mi je umrla sa 49 godina. Počeo je rat i nisam imao baš mogućnosti. Međutim, ta neka velika volja i želja za time što sam sebi zacrtao i zamislio, došao sam u poziciju, ne samo da sam kupio motor, nego da evo i putujem po svijetu i to već s 20 godina”, priča nam Rakela.
Za svoj 30. rođendan kupio je sebi motor i počeo je putovati svijetom. Iz današnje perspektive, kada ima 48 godina, želi da ljudi što prije počnu živjeti svoje snove, a ne da uđu u krizu posljednjih godina.
“Kriza posljednjih godina je kad su ljudi toliko toga stekli, toliko su toga napravili, a kad se pogledaju u ogledalu stari ljudi. I onda bi oni nešto krenuli živjeti jer su shvatili da ne troše više svoje novce nego novce svoje djece. Imaju toliko novaca da nemaju vremena i ne znaju kako ga potrošiti. Ali onda kada si u tim godinama ne možeš se baviti nekakvim stvarima kao što se ja sada bavim – i vožnjom motora i obilaskom svijeta na motoru.”
Željan Rakela je i u Tuzli ljudima želio ostaviti poruku, motivirati ih da što prije pronađu neku svoju strast i žive život punim plućima.
“Kao što nijedno mirno more nije napravilo pravog kapetana, tako i taj moj život koji je bio pun padova i takvih okolnosti me je stvorilo kao ličnost. Stalno sam se morao boriti kroz život i postavljao sam sebi neke ciljeve. Zamislite dijete sa 22 godine kojemu su pukle obje kosti, potkoljenice, kompliciran prijelom tibije i fibule, prijelom natkoljenice, femura, prijelom zdjelice, tri rebra, desno rame, uz to komplikacije sa plućima. Mene je samo nosila želja za oporavkom. Da nisam bio takav, vjerojatno bih sada sjedio ispred neke zadruge, ispred nekog dućana, pip pivo sa štakama i kukao kako su svi krivi i kako sam mogao biti ovakav, mogao sam biti onakav. Ja sam se fokusirao na samo izlječenje, fokusirao sam se na tu terapiju, imao sam strašnu želju da se opet vratim na taj motor”, ispričao nam je ovaj sjajni motorist.
Ističe da cijeli život sebi postavlja ciljeve i onda polako ide ka njima, korak po korak napreduje i tako ih ostvaruje.
“Kod procjene svojih ciljeva morate biti svjesni koliko ste vi jaki, koliko vi možete, a ne ići pa postavljati neke nenormalne ciljeve gdje ćete se onda razočarati i onda ćete upast u depresiju. Tako sam ja cijeli život imao cilj da kupim motor, pa sam imao cilj da se oporavim, pa sam imao cilj da proputujem svijet. Puno više vodim računa o kvaliteti života nego o količini novca.”
Upravo nas je to zanimalo, a Rakela nije skrivao, koliko sva ta putovanja koštaju.
“Ja sam na svoja dosadašnja putovanja, sad imam 48 godina, potrošio sam nekakvih 500 tisuća eura. Dosta sam radio i zaradio sam dosta novaca u mojih 30 godina radnog vijeka. Znate, tko bi od ovih mojih kada dođu na predavanje potrošio toliki novac na putovanje? Ne bi nitko. Svi bi uložili u željezo, beton, kuće, stanove, apartmane, a ja sam uložio u taj život da pogledam svijet.”
Sa svih putovanja nosi i lijepa i poneka teška iskustva, ali niti jedno teško iskustvo nije nazvao problemom nego samo novim životnim izazovom pred kojim se našao, a kojeg je trebao nadići.
“Kada sam bio u Merzougi u Maroku, onda sam pričao sa onim berberima i oni su mi rekli kako je prorok Muhamed rekao, da mu ljudi ne pričaju koliko su obrazovani, nego koliko su svijeta vidjeli. Ta turistička putovanja gdje vi osjetite i glad i žeđ, gdje ste sami sebi doktor, gdje ste sami sebi mehaničar, gdje ste prepušteni na kraju krajeva sami sebi, vas kao ličnost ojača i totalno vas mijenja. Vi morate biti skromni, morate biti ponizni, morate biti tolerantni. Ta vas putovanja oblikuju kao čovjeka i kao osobu i to je za mene jedno predivno iskustvo gdje se ta čula o snalaženju u vremenu i prostoru opet aktiviraju. U ovom našem modernom životu ta čula su zatupila, odete na posao, vratite se kući, eventualno neka kavica, stalno ta rutina i nema potrebe da se uključuju ta čula.”
Rakela je u pustinji u Australiji doživio tešku ozljedu kada je pao s motora, a bio je sam samcat.
“Tada mi je lijevi zglob skočio na nozi, skinuo sam čizmu, istegao taj zglob, namjestio sam sebi nogu. Tamo 2000 kilometara nema signala, prepušten si sam sebi, a znam ako prođe neko vrijeme da će ta noga početi boljeti i na pogled će boljeti i što prije da to napravim da smanjim tu štetu. Isto kao i u Sibiru kad sam nastradao, pa su me vozili 600 km taksijem do bolnice. To su neke ekstremne stvari gdje vi u normalnom životu ne uključujete ta čula za preživljavanje. I onda nakon tih trauma kada dođete u normalan život, pa vas nazove vaš djelatnik i kaže direktore imamo problem. Nije to nikakav problem, to je neriješeno pitanje, problem je nešto drugo. Onda zapravo vidite da ste vi na višem nivou i onda se bolje nosite u svakodnevnom životu i u svakodnevnici koju živite”, istaknuo je motorist Željan Rakela.
Australija je zadnje putovanje koje je opisano u Rakelinoj knjizi “300. 000 kilometara motoavanture”. Australiju vidi kao krunu karijere. Australija ima 24 milijuna stanovnika i velika područja pod 2.000 kilometara gdje nema signala
“Tamo sam otišao na način da sam motor poslao brodom, a ja sam sletio tamo avionom. Napravio sam 21.000 km po Australiji, znači cijeli krug. Išao sam do sredine, do Uluru i to je trebalo sve skupa dva mjeseca. Onda smo se na kraju, i ja i motor zajedno, vratili avionom za Frankfurt. To je bilo jedno putovanje gdje sam bio onako sam. Usamljenost i samoća nisu ista stvar, nekad vam dođe da budete malo sami, isto kao što i kroz razne vjere vidimo da imaju te korizme i povlačenje, odete u pustinju pa malo razmišljaš o sebi, o svom i cijelom tom životu, radiš tu neku reviziju. Tako da mi je to isto bilo jedno posebno putovanje gdje sam bio prepušten sam sebi, nisam znao nikoga.”
Ali ističe, upoznao je divne ljude iz Hrvatske o kojima i danas govori kao sjajnim domaćinima.
“Prvi dan kad sam došao u Sidney, naišao je na mene Boris Tošić iz Splita. Iznenadio se kada je vidio splitske tablice na motoru u Sidneyu. Pitao me odmah šta mi treba. Ja kažem da tražim ruksak za kameru. Kupio mi je ruksak, dvije majice da imam kada budem išao na misu, kupio mi je sat od tisuću dolara kao poklon, platio mi je hotel tisuću i pol dolara i još mi dao 500 dolara. Onda me pitao gdje idem, za Melbourne ili Brisbane. Ja govorim meni je sve isto, on kaže idi u Melbourne, javi se ovom čovjeku. Otišao sam u Melbourne, tamo sam dao intervju za Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju i onda su svi Hrvati znali da ima neki ludi Spličanin, da se sam vozim na motoru i onda je krenulo, dođi kod mene, dođi kod mene, i tako 60 dana putovanja. Samo dva dana sam platio spavanje, ovo sve drugo sam bio kod ljudi koji su me ugostili, koji su mi bili domaćini. To u knjizi baš opisujem kako je na putovanjima bitan taj domaćin. Ako je domaćin super, onda ćete i vi super biti i vidjeti taj grad i taj krajolik gdje se nalazite, jer vi gledate kroz oči toga domaćina to mjesto gdje on živi. Ako on voli šank i voli pivo onda ćete biti za šankom cijelu večer i piti pivo. Ali to možete i kod svoje kuće tako. Ja sam imao sreću da sam imao stvarno dobre domaćine koji su mi pokazali svoje mikro lokacije tako da sam na predivan način vidio i cijelu Australiju, isto tako i cijelu Ameriku, Kanadu pa čak i Meksiko”, priča nam Željan i prisjeća se putovanja, a posebno ljudi koje je upoznao.
Posebno je kroz razgovor s Rakelom vidljivo, koliko je on produhovljen čovjek, za svako putovanje i životni korak se zahvaljuje Bogu.
“Mislim da svaki čovjek koji vjeruje u nešto, a niti jedna vjera nas ne uči ničemu lošemu. Isto kao kada se molite recimo, to je jedno polu meditativno stanje gdje se mozak aktivira, aktiviraju se sve te stvari u vašoj glavi ili postižete to molitvom. Isto tako se dešava i na motoru, vi imate svoj posao, imate svoj obitelj, imate svoje obveze, imate svoju odgovornost. U onoj trenutku kada stavite kacigu vi ulazite u svoj paralelni svijet koji je samo za vas. Dok vozite motor vi se nalazite u jednom polu meditativnom stanju isto kao što se dešava i kad čovjek moli i kad je u molitvi. Tako da, ja sam vjernik, vjerujem u Boga i kad je bila frka i kad sam umirao, tako sam molio Boga samo da ostanem živ. Tako, kada je gusto onda se uvijek sjetite, iako niste produhovljeni, iako ne vjerujete počet ćete vjerovati.”
Naš sugovornik se čak, nakon što je preživio tešku nesreću u kojoj je imao 28 lomova, zavjetovao Bogu da više neće sjesti na motor. Ali….
“Baš kada je bila ta plućna embolija, donijeli su one aparate, sve da me spoje, uspio sam to sve prevladat bez tih aparata, i onda sam rekao Bože moj neću više nikada sjest na motor, daj samo da ostanem živ. Međutim, u tih šest godina, išao sam na streljanu, pucao sam iz pištolja, treniram kickbox, trener sam kickboxa, vozio sam offroad jeepove, ali na ničemu se nisam mogao pronaći nego na motoru. I onda sam otišao kod mojeg don Štefana, koji me pričestio i krizmao. Ja mu kažem, don Štef, takva je situacija, ja osjećam da ne dišem punim plućima. Osjećam da je motor moj životni poziv, šta ti kažeš. I onda mi je on rekao da mogu na motor, dao mi je blagoslov, i onda sam nakon toga otišao kupio motor s blagoslovom. I kada sam išao na put oko svijeta 2008. godine, on je došao na Rivu, i blagoslovio nas je.”
Vjeruje da je s Božjim blagoslovom dobro i prošao.
“Mislim, nastradao sam u Sibiru, ali opet je bila sreća da mi nije bilo ništa, samo sam slomio to jedno koljeno i par prstiju, to je ništa za profesionalnog vozača, motora. To je puno kilometara, i onda kad ste puno na cesti, kad je puno kilometara, onda je logično da će se i češće desiti takve nesreće. Nemam ih ja puno, imam ih tek dvije u životu.”
“Netko će misliti da je to glupost, da je to bezveze, ali nekako kako si bliže toj smrti, više i osjećaš se živim. Kada živite nekako pod staklenim zvonom, malo život bude i zna biti dosadan, i onda malo kad ga riskiraš, malo dobiješ te začine. Samo opet trebamo to sve dozirat, kao šta je mi rekao jedan mudrac u Nepalu kad sam bio 2007. godine. Išao sam s motorom preko Hrvatske, Srbije, Bugarske, Turske, Irana, Pakistana, Indije, Nepala, došao sam do granice Kine, tamo u Katmandu i snimao sam obred kako pale mrtvace. I dok su ih palili pada onaj pepeo po meni, i da oprostite pokakila me još jedna ptica. I ja onako cijeli šporak i neuredan, čistim se i dolazi do mene njihov onaj mudrac, i klanja se, kaže: “Namaste, namaste, holy man.” Kaže da sam sveti čovjek. Ma meni samo da je, da me pusti na miru, nije mi ni do čega. i kaže, moramo popričati. Otišli smo tamo u neku kućicu gdje on meditira. I pita me odakle sam, ja mu kažem kako sam sve došao, s motorom. Kaže s motorom, ja kažem da, da sam imao 28 prijeloma, ali to je moja ljubav, to je moja strast. A on mrtav, hladan, kaže zbog lude glave, cijelo tijelo pati. I onda sam se uozbiljio, i digao uši ko njemački ovčar, slušam ga šta kaže. I on mene pita znam li šta je najbitnija stvar u životu. Ja govorim da ne znam. On kaže, balans. Otrov u malim količinama zna biti lijek, kao i lijek u velikim količinama zna biti otrov, kaže mi da ja nisam baš u balansu”, prepričava nam Raklela i nastavlja:
“Da bi bio u balansu do svoje 40-e godine, moraš posaditi stablo, napisati knjigu i postati roditelj. Ja sam tada imao 31 godinu i mislim da sam imao fore do 40-e, međutim sve te tri stvari sam napravio u 39-oj godini. Vjerojatno je on to rekao tisućama turista, ali meni je to nekako ostalo u glavi i sad mi je drago što sam sve to napravio.”
Za Željana je to putovanje u Nepal možda bilo i ključno jer je shvatio koliko je važno balansirati u životu.
“Putovanja vežu čovjeka. To je jedna droga koja vas lako obuzme, nemate taj balans i onda upropastite i obitelj, i posao i novce i sve izgubite. Jer ja sam sad kod vas u Tuzli tri dana, vi ćete mi tri dana pokazati ovaj kraj i bit će mi super. Probaću vaše specijalitete, bit će mi lijepo jesti, piti, ja ću uživati i onda idem dalje recimo za Beograd. Tamo će me dočekati netko drugi pa ću otići u Sofiju… I ti si stalno u nekoj čaroliji i ne želiš se vratiti nazad u onu kolotečinu. Ne želiš da prestane ta čarolija i da se pretvoriš u bundevu opet. I onda ako nemaš taj balans, lako te to sve uzme.”
Rakelina supruga od prvog dana zna kolika su njegova strast motor i život na motoru.
“Kada sam upoznao suprugu, odmah sam sjeo s njom i rekao sam da me ne zanimaju druge žene, da ne pijem, da ne kockam, ali da imam jedan problem, a to su ti motori koje ne mogu izbiti iz glave. Nakon svih operacija, nakon svih muka sam opet na tome i da mi je to jedan problem i da to osjećam kao svoj životni poziv. Rekao sam da će mi trebati njena podrška, i ako me mogu prihvatiti, tako kako je sad, a ako me ne mogu prihvatiti, ako je to neki problem, odmah kažem, onda da ne ulažemo kasnije u odvjetnike i te razvode i te gluposti. Jer ja nisam kupio motor zato što mi nešto fali u životu, ne, ja stvarno to živim svaki dan, i to je dio mog života. Ona je to prihvatila. Često su me novinari pitali, šta žena kaže na to, a ja kažem, meni je žena Jidro, a ne Sidro, i ona mi je potpora u tome”, ispričao nam je Željan Rakela.
“Deset godina smo supruga i ja bili u braku i nismo imali djece i svugdje sam je vodio sa sobom. Bila je u Siriji, Jordanu, Egiptu, Izraelu, Tunisu, cijela Europa, Amerika, Kanada, Meksiko. Međutim gdje god ja nju dovedem, ona kaže lijepo je, ali ja bih isto bebu, ja bih bebu. Evo, hvala Bogu, imam sada tri bebe, ona uživa u majčinstvu. I od kada smo dobili prvu kćer Lanu Mariju, od tada ona više nije htjela sjest na motor, probudilo se u njoj to majčinstvo. Sva sreća da je takva, da nije luda kao i ja, ne bismo imali ni djece, ni ništa. Na račun tog mudraca iz Nepala sam sve ovo napravio i sad mi je drago što sam sve to učinio i da je ostao neki trag iza mene.”
Priča nam da mu je bilo teško napisati knjigu jer on nije nikakav književnik nego prije svega motorist, ali planira se posvetiti i pisanju svoje druge knjige. Ovaj put ona neće biti posvećena avanturama s putovanja, nego njegovom životu na splitskom asfaltu.
“Sljedeću knjigu ako budem pisao, pisat ću ovaj period što sam proživio na splitskom asfaltu. Pisat ću o tome kako je biti vlasnik jedne zaštitarske firme, koji nije bio ni u ratu, koji nije bio ni u policiji, nije sin nekoga tate političara, pa daj mu posao, to je moj mali i to. I kako sam ostao sam, doslovno sam na splitskom asfaltu. Imam tu zaštitarsku firmu punih 20 godina. To bih možda mogao napisati knjigu, ali o ovome više neću.”
Željan Rakela zaista oduševljava svojim jednostavnim načinom komunikacije, pristupačnošću i nekim posebnim mirom dok razgovaramo. Mnogo toga je još u ovim redovima moglo biti napisano, jer sa ljudima poput Rakele čovjek može sjediti danima i slušati kako život može biti lijep i jednostavan, ispunjen i blagoslovljen. Sve je u ljudskoj glavi, poruka je koja odzvanja nakon susreta sa motoristom i avanturistom iz Splita Željanom Rakelom.
Maja Nikolić
