Na svjetski dan poezije, naša Matea Tunjić nam donosi dirljive stihove.
RAZGOVOR
Kaži mi srce što ti tišti grudi?
Kakva ti to tuga ispunja klijetke?
Oh, mogla bih opet, dok nebom zora rudi
Njome ukrasiti sve svoje retke.
Tugu želiš, pjesmo? Rado ću je dati.
Opet je suzom oblikuj u stih.
Na papir što trpi nek’ se ona sjati.
Pa ću bar kratko biti miran, tih.
Piši, pjesmo, čekaju retci
Brige i tuge malenog’ srca
Skrivene tu, u lijevoj klijetci,
Što pod njima kao da puca.
Mori me brat što tuži brata,
Što muž na ženu diže ruku
Djeca u strahu kad hrle na vrata
Vršnjaci kad se u razredu tuku.
Boli me, pjesmo, ispaljen metak,
Još više kad zaluta u nevinu dušu,
Boli taj nečiji nedočekan petak,
Kad studeni mjesto života pušu.
More me glad i srušeni dom,
Ljudi bez osnovnih uvjeta života.
Što u ljudskoj borbi, u svijetu tom,
Rijetko pobjedu odnosi dobrota.
Bole me bliski kojih više nema,
Što im se više ne sjećam ni glasa.
Boli što ostade samo slika nijema,
A ni u zaboravu ne nalazim spasa.
Piši pjesmo, i o slobodnom svijetu,
Što kao da živi u najvećem ropstvu,
O onima što misle da žive u letu,
A let im je uvijek u tuđem vodstvu.
Piši da me boli stvar od mene veća,
Svijet u kojem zakažu dobro i pravda,
Pa se sve s velikih, moćnih leđa,
Spusti na malo biće da se pravda.
I bole me, pjesmo, oni što šute,
K’o da ne žive u tom istom svijetu,
Pored srca im korist pripravlja pute,
U tami koračaju umjesto na svjetlu.
Ali stani pjesmo! Nek’ su prazni retci,
Nek’ i nova zora u daljini rudi,
Bolje tuga i bol u lijevoj klijetci,
Nego praznina da me jutrom budi.
M. Tunjić
