Naslovna Istaknuto Uz 1. svibanj: Kršćanstvo i socijalno pitanje

Uz 1. svibanj: Kršćanstvo i socijalno pitanje

98

Zauzimanje za solidarnost i pravednost neodvojivo pripada naviještanju evanđelja, a u bogoslužju svoje mjesto mora imati ne samo koralno pjevanje nego i urlik siromašnih. Kršćanin ne smije razdvajati ‘mistiku’, dakle susret s Bogom i ‘politiku’, odnosno služenje društvu.

„Ako se ne poštuje pravda, što su kraljevstva negoli velike razbojničke bande“, napisao je sveti Augustin u svome poznatom spisu O državi Božjoj. Ovaj citat velikoga kršćanskog teologa i mislioca može dobro poslužiti kao uvodna misao u tekst koji posvećujemo socijalnome pitanju, odnosno socijalnoj problematici promatranoj kroz prizmu kršćanske vjere i našega lokalnoga crkvenog i društvenog iskustva.

 Socijalno kao kršćanska tema

Upravo u iskustvu sadašnjosti u kojoj diljem svijeta i kod nas vlada nepoštivanje pravde te se i države i njezine institucije pretvaraju pomalo u augustinovske „razbojničke bande“ nužno bi bilo podsjetiti na one temeljne podatke koje kršćanstvo, osobito ono katoličke orijentacije, nudi čovjeku i čovječanstvu kroz svoj socijalni nauk. I to u mjesecu svibnju kada se posvuda, vezano uz 1. svibanj, u govor medija pa i Crkve stidljivo vrate ona pitanja vezana uz rad, pravednost, plaće, solidarnost, sudbinu kapitalizma, bivši socijalizam, itd. Crkvene instance, više ili manje uvjerljivo, progovore pokoju riječ o „socijalnome pitanju“ ili pitanju društvene pravednosti preko svojih priopćenja ili izjava za javnost, u kojima se protokolarno traži, između ostaloga, „pravedno društveno-političko uređenje“ Bosne i Hercegovine bez poziva i upute na proročko-kritičku baštinu kršćanstva i njegova socijalnoga nauka koji je, kroz svoje dokumente i svoju teologiju i etiku, dostigao važno mjesto u suvremenome promišljanju i vrednovanju čovjeka, društva i države. Ovo je samo jedan pokazatelj da katolički socijalni nauk, odnosno kršćanska socijalna etika, nisu još zaživjeli niti unutar Crkve, a da ne govorimo o njihovu sustavnom promicanju ili redovitom naviještanju kroz pastoralni ili katehetski rad.

Međutim, pitanje „socijalnoga“ unutar kršćanstva ne spada u temu proglasa ili slijepoga pozivanja na promjenu društvenih struktura. Kršćanska socijalna etika, kao znanstvena teološka disciplina unutar koje se „traga za kriterijima pravednoga zajedničkog života te za  preduvjetima dobroga života za sve s jednoga određenoga, kršćanskoga stajališta“ zahtijeva od Crkve kao institucije, ali i od njezinih članova proročko-kritički stav prema društvu, ekonomiji a posebno prema politici. Takav stav svoje utemeljenje ima u čvrstom uvjerenju u Božje učovječenje u Isusu Kristu te u bezuvjetnoj solidarnosti Božjoj  sa svojim stvorenjem i mora se čitati u „perspektivi Božje volje za spasenjem svih ljudi“. Kršćansko poimanje socijalnoga pitanja i u našem vremenu mora svoju referentnu točku imati u onoj središnjoj poruci Isusova navještaja o dolasku kraljevstva Božjega, koja također ima i svoju socijalnu dimenziju. Dovoljno je spomenuti samo Isusovu zapovijed ljubavi (Mt 22,34-40), Matejev govor o posljednjem sudu  (Mt 25,31-46) gdje se postupak prema gladnima i žednima, bolesnima i siromašnima izjednačuje sa stavom prema Isusu samome i posebno njegova „blaženstva“ (Mt 5,3-12).  Isus nastavlja i radikalizira izrazito socijalne zahtjeve starozavjetnih proroka (Amosa, Izaije, Jeremije i Ezekiela) o neodvojivosti ljubavi prema Bogu od ljubavi prema čovjeku, o ništavnosti bogoštovlja (kulta) bez učinkovite ljubavi prema bližnjemu, posebno kad je ovaj u nevolji. Ovaj načelni stav prema „socijalnome pitanju“ kršćanstvo je, i kao nauk i kao praksa, dijelom prožimalo cijelu njegovu povijest. Praktična briga za siromašne, bolesne ili stare bit će konstanta i provjera autentičnosti kršćanskoga života pojedinaca i zajednica (karitativni rad), a u bogoslužju, propovijedima, moralnim poukama i teološkim raspravama iznosit će se nauk o socijalnim dužnostima vjernika, već prema potrebama vremena. Sljedeći reci u obliku skice kušat će prikazati kratku povijest socijalnoga pitanja unutar Crkve.

Od „radničkoga pitanja“ do „globalnoga ekološko-socijalnoga pitanja“

Tek krajem 18. stoljeća Crkva se suočava sa socijalnom problematikom u današnjem smislu te riječi. Nakon industrijske (nastanak suvremenoga kapitalizma) i francuske revolucije (liberalizam) Europa se, a s njome i Crkva suočavaju sa socijalnim pitanjem silnih razmjera. I sami su katolici u početku bili podijeljeni u odgovoru na taj problem. Jedna je struja držala da je potrebno intenzivirati karitativni rad uz zahtjev ljubavi na strani bogatih, dok su drugi smatrali da su potrebne i određene socijalne reforme. Javlja se veliki broj angažiranih pojedinaca diljem Europe koji nastoje popraviti socijalne (ne)prilike: F. Ozanam u Francuskoj, A. Kolping u Njemačkoj, Th. Florentini u Italiji. Niče i niz muških i ženskih redovničkih zajednica koje će biti socijalno usmjerene (škole, odgoj, bolnice, karitas, itd.). Njihov rad i na našim područjima vidljiv je do danas. Teorijskih rasprava o odgovoru na socijalno pitanje  bilo je također puno. Prve rasprave o „socijalnoj pravednosti“, danas općepoznatom i prihvaćenom etičkome pojmu ne samo unutar teologije nego i socijalne etike uopće, nastaju četrdesetih godina 19. stoljeća. Talijanski isusovac Luigi Taparelli (1793-1862), jedan od prvih utemeljitelja katoličkoga socijalnoga nauka, postavlja socijalnu pravednost kao socijalno-etičko načelo, po kojem se „faktički moraju izjednačiti svi ljudi u ljudskim pravima općenito; upravo onako kako je Stvoritelj svakom čovjeku dao istu ljudsku prirodu“. Uz to što je bio jedan od idejnih začetnika socijalnoga nauka Crkve, Taparelli je na Gregorijani bio nastavnik Vincenza Gioacchina Peccija, kasnijega pape Leona XIII., koji je 1891. godine objavio prvu socijalnu encikliku Rerum novarum.

Jednako kao i Crkva sama i njezin nastajući socijalni nauk nije nikakav „sustav“, nego pripada području činjeničnoga, povijesnoga, praktičnoga života, koji sve mjeri po načelu evanđelja i Božjega zakona. Enciklika Rerum novarum, kao prva socijalna enciklika uopće ali i početak onoga što se naziva kršćanska socijalna etika, označava proširenje „socijalnoga navještaja“ i u problemskom, ali i u geografskom smislu. Ona je reakcija na socijalno-političke probleme, koji se, s pojavom industrijalizacije  i suvremenoga kapitalističkoga industrijskoga društva u Europi,  redovito sažimaju u tzv. „radničko pitanje“.

Ova je enciklika onda odredila cijeli sustav socijalno-etičkih tema: pitanja pravednoga socijalnoga poretka na nacionalnoj razini, pitanje vlasništva i pravedne raspodjele dobara, suočavanje Crkve i teologije s modernom sekularnom državom, itd. U razdoblju između dva svjetska rata dominiraju razračunavanja s totalitarnim ideologijama socijalizma / komunizma, fašizma / nacionalsocijalizma te borba za društveni poredak sukladan čovjekovoj osobi. Ovu temu razrađuje druga socijalna enciklika Quadragesimo anno (1931).

Epohalna i najvažnija promjena u razvoju kršćanske socijalno-etičke refleksije i njezina službenoga učiteljskoga izraza u 20. stoljeću pada u doba II. vatikanskoga sabora (1962-1965) i nalazi svoje mjesto u suvremenim socijalno-etičkim dokumentima. S otvaranjem Crkve „današnjem svijetu“ i izradom konstruktivnoga odnosa Crkve i modernoga društva (Gaudium et spes, 1965) događa se promjena i u socijalno-etičkome mišljenju. U vrijeme hladnoga rata i dekolonizacije razvija se razumijevanje „socijalnoga pitanja“ koje nije više usmjereno samo na nacionalne (i isključivo europske) sociopolitičke okvire, nego zahvaća međunarodnu razinu. Socijalno se pitanje otkriva kao pitanje cijeloga svijeta te je u njega uključeno pitanje mira i prihvaćanje dijaloga s modernim ljudskim pravima (Enciklika Pacem in terris, 1963). Dvije enciklike pape Ivana Pavla IIPopulorum progressio (1967) i Solicitudo rei socialis (1987) za svoje središnje teme uzimaju razvoj narodâ kao i političke i kulturalne aspekte međunarodne pravednosti. Izazovi globalnoga kapitalističkoga poretka izričito su tematizirane nakon kraja hladnoga rata i konfrontacije Istok-Zapad (Enciklika Centesimus annus, 1991). Bliže problematiziranje globalnih socijalnih pitanja na znanstvenoj razini sužava se nažalost nakon zadnje socijalne enciklike na lokalne crkvene razine (biskupske konferencije, saveze i udruženja katoličkih laika, nacionalne komisije „Iustitia et pax“). U zemljama njemačkoga govornoga područja te dijelom i kod nas (osobito u Hrvatskoj) na prijelazu u 21. stoljeće kao teme „socijalnoga pitanja“ pojavljuju se i problemi međugeneracijske i ekološke pravednosti, tako da se socijalno pitanje danas postavlja i na njega traži odgovor kao na „globalno ekološko-socijalno pitanje“ (W. Weith). Enciklike Pape Franje i njegova socijalno osjetljiva teologija vraćaju dijelom ovu problematiku u središte crkvenoga govora i mišljenja.  Ovdje skicirana povijest razvoja socijalnoga nauka tražila bi objašnjenje kako je taj nauk prihvaćen i provođen na našim prostorima. Nadati je se da će netko sa znanstvene strane pozabaviti ozbiljno tim problemom, a nama do tada ostaje otići u mali ekskurs s kratim, općim zaključcima.

O potrebi jedinstva „mistike“ i „politike“

Spomenuli smo već da je najveća vrijednost kršćanskoga socijalnoga nauka činjenica da on nije „sustav“ te da Crkva ne može cjelovito naviještati evanđelje ako istodobno ne zahvaća u konkretnu društvenu problematiku. Crkva u Europi, osobito katoličke provenijencije, zahvaćala je i socijalno pitanje, što joj je donosilo prigovore da se previše miješa u zemaljske stvari. Kod nas je, osobito nakon demokratskih promjena, situacija nešto drukčija. Naime, crkvena hijerarhija redovito je bila u bliskoj vezi s političkom vlašću i vladajućim partijama ili je financijski bila ovisna o državi, što je onemogućavalo istinsku evanđeosku kritiku nepravednoga društva ili ekonomskoga sustava u skladu sa svojim vlastitim socijalnim naukom. Propovjednici na župama nisu, uz iznimku vrlo korisnoga karitativnoga rada za vrijeme rata, uopće ni recipirali niti pokušali usvojiti nešto od „socijalnoga pitanja“ jer je još uvijek u evangelizaciji  prisutan individualistički ton (navjestitelji su ili menadžeri koji dobro barataju s novcem ili „duhovnjaci“ kojima je svaki društveni angažman stran) i trebat će još dugo, barem kod nas, da se shvati kako je i socijalna dimenzija čovjeka sa svojim konkretnim strukturama također predmet evangelizacije.

Poziva na promjenu mišljenja ima mnogo. „Borba za pravdu i sudjelovanje u preobražaju svijeta u potpunosti nam se ukazuju kao sastavni dio propovijedanja evanđelja: to jest poslanja Crkve za otkup čovječanstva i njegovo oslobađanje od svake potlačenosti“, pišu 1971. južnoamerički teolozi V. Cosmao i J. Alfaro. A njemački biskupi u svome dokumentu „Za budućnost u solidarnosti i pravednosti“ (1997) podsjećaju da „zauzimanje za solidarnost i pravednost neodvojivo pripada naviještanju evanđelja i da u bogoslužju svoje mjesto mora imati ne samo koralno pjevanje nego i urlik siromašnih, da se za kršćanina ne smiju razdvajati ‘mistika’, dakle susret s Bogom i ‘politika’, odnosno služenje društvu“ (ZSG 46).

Od načela prema praksi

Kroz više od jedno stoljeće razvoja socijalnoga nauka Crkve, odnosno kršćanske socijalne etike, razvila su se određena načela kao temeljne odrednice društvenoga života. Temeljni princip ili polazište jest antropološko shvaćanje čovjeka kao osobe, ne samo u individualnome nego i u društvenom pogledu. Promatran očima kršćanske antropologije, s onu stranu modernih determinističkih teorija o društvenom životu, kršćanski socijalni nauk prihvaća čovjeka u cjelini: „U svjetlu kršćanske vjere pokazuje se posebni vid čovjeka: on je slika Božja, stvoren kao muško i žensko s jedinstvenim i nepovredivim dostojanstvom. Povjerena mu je odgovornost za cijelo stvorenje; čovjek je Božji reprezentant na zemlji (Post 1). Stvoren je i pozvan  da kao tjelesno, razumno i odgovorno biće živi u odnosu s Bogom, svojim stvoriteljem, ljudima i svim stvorenjima. To se podrazumijeva kada se govori o čovjeku kao osobi i o njegovu jedinstvenom i nepovredivome osobnom dostojanstvu“ (ZSG 93). Iz ovoga temeljnoga antropološkoga načela kroz spomenute socijalne dokumente afirmirano je drugo konkretnije i u praksi primjenjivije načelo općega dobra. Zadnja socijalna enciklika (Centesimus annus) sažima to načelo u tvrdnji da su materijalna dobra u prvom redu namijenjena svima (privatno vlasništvo i opća namjena dobara). Uz ta dva ključna pojma veže se onda ciljni princip socijalnoga pitanja: pravednost. Socijalni dokumenti Crkve, počevši od Quadragesimo anno (1931), integrirajući pravnu i filozofsku recepciju ovoga pojma zastupaju tzv. cjeloviti koncept pravednosti kao „socijalne pravednosti“ koja u sebi, kako to sažimaju njemački udžbenici socijalne etike, obuhvaća četiri aspekta: pravednost razmjene (iustitia commutativa), pravednost raspodjele (iustitia distrubutiva), pravednost sudjelovanja (iustitia contributiva) i tzv. pravnu pravednost (iustitia legalis).

Nakon spomenute enciklike iz 1931. unutar crkvenoga pristupa socijalnome pitanju razvijaju se dva „heuristička principa“ (M. Heinbachs-Stein), dva konkretnija načela koja se i danas smatraju temeljnim strukturalnim načelima društvenoga poretka. Načelo supsidijarnosti definirano je u QA 80: „Ostaje u socijalnoj filozofiji čvrsto i nepobitno načelo koje se ne može ni ukloniti ni promijeniti: kao što ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koje oni mogu obavljati na vlastitu odgovornost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i vrlo škodljivo i za javni poredak opasno davati većem društvu one poslove koje mogu izvršavati manje i niže zajednice. Svaka je naime društvena ustanova po svojem pojmu i značenju supsidijarna; ona treba udove društvenoga života pomagati, a ne smije ih nikada niti uništiti ni sasvim prisvojiti.“ Ovo načelo, nastalo kad su se u Europi nametnuli totalitarni sustavi komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma, ukoliko bi bilo ispravno shvaćeno i dosljedno provedeno, oslobodilo bi konfliktna društva, posebno ono kod nas, mnogih sukoba koji ne potječu od baze, od pojedinih osoba, nego se postavljaju i zaoštravaju na vrhu. Papa Pio XII. ustvrdio je 1946. da ovo načelo „vrijedi i za život Crkve, a da se ne nanosi šteta njezinoj hijerarhijskoj strukturi“. Međutim, unutar crkvenih krugova ovaj stav nikad nije zaživio te je do danas i u glavama crkvenih ljudi i u praksi same Crkve ostalo tradicionalno i „piramidalno“ razumijevanje i shvaćanje ove institucije.

Drugo heurističko načelo društvenoga nauka i socijalne etike, izvedeno iz društvene naravi čovjeka, jest načelo solidarnosti. Ovo načelo u socijalnoj etici pape Ivana Pavla II., najvećeg socijalnoga pape u povijesti, uključuje i socijalnu pravdu i socijalnu ljubav. U današnjem društvu turbokapitalizma i suspenzije demokracije, solidarnost doista postaje temeljna krepost i društveni imperativ. Ona je zapravo „sposobnost čovjeka da ojača zajedničko dobro i pravedniju raspodjelu životnih šansi (naseljeni svijet, stanovanje, osnivanje obitelji, slobodnu izobrazbu, školstvo, rad, slobodu religije… itd)“ (P. Zulehner). Njemački socijalni filozof i politički ekonomist H. Pesch (1854-1926) predlagao je u svojim djelima da se kršćanski inspirirani socijalni poredak nazove „solidarizam“, kako bi se istaknulo njegovo posebno mjesto između liberalnoga kapitalizma i kolektivističkoga socijalizma. Međutim naziv nije usvojen i zbog tendencije da Crkva ne predlaže neki svoj „treći put“, ali mora se zaključiti da solidarnost ostaje kao jedna od temeljnih kategorija svakoga humanog društvenog uređenja. Konkretizacija ovoga načela trebala bi biti zadaća socijalne politike kako na lokalnoj, državnoj razini tako i na međunarodnoj razini.

Kao „aksiom solidarnosti“ te kao posljedica koncilske teologije i latinoameričkoga iskustva kršćanstva razvila se unutar socijalnoga nauka Crkve i tzv. „preferencijalna opcija za siromašne“. Razmatran prvotno kao teološka i eklezijalna kategorija ovaj je stav postao ozbiljnim zahtjevom za rješenjem cjelokupnoga društvenoga uređenja.

O temeljnim principima socijalnoga pitanja unutar Crkve postoje i danas velike rasprave. Međutim, ono što ostaje kao konstanta jest činjenica da socijalno, kao dio društvene zbilje ne smije nikada biti isključeno iz kršćanskoga. Spomenuto jedinstvo „mistike“ i „politike“, kršćanski i crkveni proročki stav u društvenim i socijalnim pitanjima mora i globalno i lokalno, dakle i unutar crkava i crkvenih institucija kod nas, postati temeljnom temom i mišljenja i praktičnoga zauzimanja: od pročuvanja unutar sustavne teologije do pastoralnoga i katehetskoga rada u praksi.

U vrijeme „bolesnoga svijeta“ i nemoći kršćanstva da odgovori na izazove toga svijeta, pred Crkvom i njezinim članovima mora stajati kao upozorenje na početku citirana Augustinova izjava da će se, ako kršćanski shvaćena i naviještena socijalna pravednost ne bude integrirana u naša društva, države i samu Crkvu, sve one pretvoriti u ništa manje nego u obične „velike razbojničke bande“.

Franjo Ninić, polis.ba