Piše: Franjo NINIĆ
Tranzicijska društva, kakva je i Bosna i Hercegovina, imaju nekoliko svojih bitnih odrednica. Ta društva ponajprije razara politička nestabilnost koja uzrokuje ekonomsku stagnaciju, etnonacionalizam, slabo ili nikako razvijene institucije demokratskoga sustava, te nezaposlenost i sveopće beznađe. Nadalje, u takva društva i države instaliran je, nakon demokratskih promjena, jedan oblik divljega kapitalizma, koji, umjesto da donese najveću sreću za najveći broj ljudi, pridonosi sve većim socijalnim razlikama, komercijalizaciji vrednota i dezintegraciji društva na svim njegovim razinama.
Društvene posljedice političke nestabilnosti i divljega kapitalizma najvidljivije su u medijskome prostoru, neovisno radilo se o elektroničkim ili tiskanim medijima. Kvaliteta informacije i njezina interpretacija ovise prvotno o blizini upravljačkim strukturama države, entiteta, kompanija ili interesnih skupina u čijem je vlasništvu ili zoni utjecaja određeni medij. Neovisni mediji ili neovisni medijski djelatnici skoro da više i ne postoje. Ako se pojedini i pronađu, u sveopćoj babilonskoj groznici (P. Bruckner) oni nemaju dovoljno snage da postanu relevantni ili utjecajni u oblikovanju općega mišljenja ili općega diskursa. Na taj način i mediji postaju faktori dezintegracije već urušenoga društva – naravno, uvijek s ponekim površnim ukrasima i vijestima iz svijeta estrade, filma ili književnosti.
Jednako kao što naša država i društvo trebaju korjenitu reformu da bi uopće krenula naprijed i da bi se izvukla iz ropstva trajnoga stanja tranzicije, i mediji trebaju korjenitu reformu svoga djelovanja. I čak prije negoli nesposobna državna struktura shvati potrebu okretanja budućnosti i reforme države na korist njezinih građana, mediji su pozvani, iz svoje same nutarnje konstitucije, oblikovati istinski i etički medijski prostor koji će pripomoći oporavku i države i društva. Budućnost medija, kao novoga integrativnoga faktora u BiH, počivat će na povratku i poštovanju nekih temeljnih principa medijske etike, koji u našem kontekstu imaju svoju vlastitu važnost i vlastito značenje.
Na prvome mjestu informacije koje mediji posreduju morat će odgovarati istini s jedne strane, a s druge svi aspekti neke teme – bili oni negativni i pozitivni – moraju biti sadržani u toj informaciji, da bi čitatelj ili gledatelj bio u stanju sam oblikovati vlastito mišljenje. Dakle mediji nisu samo pozvani informirati javnost o određenim događajima, nego su tu da odgajaju čovjeka. Dakle ne samo informacija, nego i performacija (promjena) čovjeka pojedinca i našega relativno bolesnoga društva. Na tu društvenu zadaću svoga poslanja trebali bi mediji kod nas posebno obratiti pozornost.
Na drugome mjestu moralo bi se izboriti iznova za novinarsku neovisnost. To bi značilo da novinari u svome istraživanju, pisanju ili izvještavaju ne bi smjeli biti pod utjecajem određenih faktora moći: politike/političara, nacionalnih stranaka, gospodarstvenika ili novopečenih tajkuna koji često i presudno utječu na formiranje javnoga mišljenja. Bilo iz vlastitih ekonomskih ili političkih interesa. Taj je problem kod nas u BiH posebno vidljiv i s njime bi se mediji i medijski djelatnici trebali vrlo ozbiljno pozabaviti.
Nadalje, novinari bi se iznova trebali vratiti temeljnome i iskrenom respektiranju privatne i intimne sfere čovjeka pojedinca. Sveukupna zapadnjačka komercijalizacija čovjeka, njegove osobe i njegova tijala stigla je na vrijeme okupirati i medijski prostor kod nas. U manjku ozbiljnih analiza politike, društvenih i ekonomskih zala, medijima ne ostaje ništa drugo nego zadirati u ljudsku intimu, pervertirati tijelo i na taj način povećavati gledanost programa ili tiraž svojih novina.
Ono čega bi se mediji kod nas, a to važi i za mediji općenito, trebali čuvati jest veličanje nasilja, brutalnosti i nemorala. Postkonflikta društva, kakva je zasigurno kod nas, obiluju temama nasilja, nesreća, gaženja ljudskih prava, ubojstava, krađa, pljački i sl. Mediji su, nažalost, kod nas puni informacija i komentara koji obrađuju takvu tematiku te često stvaraju dojam da su nasilje i kriminal bitni i konstitutivni elementi svakoga društvenoga života. Novine postaju novine crne kronike, a informativne emisije na elektroničkim medijima kronike suđenja kriminalcima, sadašnjim i bivšim političarima i drugim poznatim osobama iz javnoga života. Informacije o pozitivnim ljudskim i moralnim stavovima vrlo su oskudne. Nužno bi bilo promijeniti pristup i dati više prostora pozitivnome koje će onda moći poslužiti onoj performativnoj funkciji medija i novinarskoga posla.
I naposljetku, ali ne i najmanje važno, treba u naš medijski prostor vratiti svijest da je etički, pa i čisto ljudski gledano, nedopustiva svaka religijska ili nacionalna diskriminacija. U našoj zemlji, podijeljenoj po etničkim i nacionalnim entitetitma, kantonima, općinama, školama, elektroprivredama, telekomima, poštama, najteže je spriječiti upravo nacionalnu i/ili religijsku diskriminaciju. Nažalost, do sada su i mediji bili u službi ovakve izrazite diskriminatorske retorike. Neki budući, očekivani medijski prostor, određen već spomenutim medijsko-etičkim vrednotama, trebao bi postati mjesto integracije svih tih različitosti u našoj zemlji.
U ovome smislu bi spomenuta reforma medija trebala odigrati čak presudnu ulogu u građenju jednoga ugodnoga životnoga mozaika različitih nacionalnih, religijskih i kulturnih posebnosti naše zemlje. A taj jedan ugodni životni mozaik razlika u BiH bio bi nešto što bi moglo prevladati na početku spomenutu političku nestabilnost i s njome povezane sve ekonomske i društvene teškoće u kojima se nalazi naše društvo i država. Ako bi samo Hrvatski glasnik, u kojemu izlazi ovaj mali medijsko-etički apel, iako lokalni i na mali broj čitatelja orjentirani medij, svojim tekstovima započeo oporavak našega medijskoga prostora, bio bi to mali zrak svjetlosti u velikome, gustome mraku našega (među)ljudskoga sporazumijevanja i komuniciranja.
