Tog se ljeta svakakvih situacija okrznulo o nježnu dušu komšije S. premda su mu sestra i njen sinčić bili gosti još od sredine juna. Napiše tako sestra spisak, da pare i otpremi sina i brata u prodavnicu. Na dnu spiska su bili sladoled i piva dvoguza. S. se prilagodio dječijem hodu i objašnjavao čija je koja kuća.
– Da izvineš, dijete, ovdje žive…
– Ne zovi me dijete!
– E, onda ćeš ti kupljene stvari donijet do kuće kad si tako velik. Đe sam stao? A ja, ovde je kuća pokojnog Marka, kolko je on mog’o popit’, uf. A ova viš nje je njegovog brata koji je oženjen iz Lipnice. On je oženio pastorku Frane Drenačkinog, a ona kuća pod brdom, e tu živi moj jaran Aleksa, sin pokojne Ruže Jokanovićke koju su zvali Babuna. Ta je Ruža rođena tetka ćerki tvog oca amidžićke, onoj Dijani. Oni su prvi u Lipnici imali kazan.
Dijete se vidno dosađivalo, a ako bi reklo ujaku da ga ovo ne zanima, S. bi iskolačio oči i još detaljnije objašnjavao sa željom da zainteresuje dijete. Kada su stigli u trgovinu, S. izvadi spisak, trgovac dade robu, ali nigdje na spisku ne bi sladoleda. Pošto S. zna kakva mu je sestra ne smjede kupiti sladoled jer nije bio na spisku iako je ona malog baš zbog toga i poslala s njim u trgovinu. Dijete je bilo ljuto k’o ujko kad ostane bez alkohola. Pri povratku kući S. je objašnjavao djetetu ko stanuje s drugu stranu ceste pa se dijete nasluša priča o Peri Franinoj i njenih devetero djece koji piju k’o smukovi, a nikad nikog ne počaste, o Kati i Milici, sestrama koje su udate za dva brata od kojih jedan pije, a drugi ne pije i njihovoj djeci koja su razasuta po svijetu. Čim dođoše kući, nastade cirkus. Komšija S. je kupio stvari sa spiska koji mu je kona napisala prije mjesec dana, a koji je bio u zadnjem džepu dugo neobučenih farmerica. Razliku nije uočio zato što je bio letva pijan kada je koni išao u prodavnicu. I kako se to baš hoće on ne ponese onaj pogrešni spisak natrag kući pa ga sestra optuži da laže, prekriži pivu dvoguzicu sa spiska, spakova kupljene stvari – prašak buvać, celofan i gumice, vinobrane, vrećice za zamrzivač, makarone i pivu i S. skupa sa djetetom posla natrag u trgovinu. Kleo je sam sebe kud ne nače onu bambuću usput, ali, kako kaže, nije mu ćejf piti hodajući već sjedeći na mekanoj fotelji na rasklapanje koja je pred kućom. Tako ljut odluči ono dijete provesti i drugim putem kroz selo ne bi li ga naučio ko gdje živi. Dijete se opet nasluša priča ko ima rakijski kazan, ko meće šećer u kom, ko ti neće nasut’ više od jedne čaške i ko u kući uvijek ima piva, ali se ponaša kao da ni vode nema kad mu dođeš. Kupiše oni stvari, a S. od trgovca zatraži onaj spisak od maloprije da se opere kod sestre samo što ga trgovac ne nađe.
– I tako se, moja seko, sirotinji, tačnije meni, ne da oćejfit’ sat dva na mekom ležaju. – priča mi S. nasuvo – Uvijek, da izvineš, sve moram nabrzake s nogu.
