Naslovna Istaknuto Pismo moje avganistanske prijateljice

Pismo moje avganistanske prijateljice

131

“Moja avganistanska prijateljica Farišta Džalalzai (Farishte Jalalzai) ili Fari kako je zovemo, odgovorila je u zajedničkom emailu – na sva pisma i poruke koje je ovih dana dobijala od prijatelja i kolega povodom tragedije njene zemlje i njenog naroda kojem svjedočimo posredstvom medija.

Fari je do decembra prošle godine bila novinarka Avganistanskog servisa Radija Slobodna Evropa u Pragu, kada se preselila za SAD-e, gdje živi njena porodica.

Teško mi je reći kada su me više potresle njene riječi, da li ovo pismo u momentu potpunog kolapsa njene voljene domovine ili njeno obraćanje početkom maja 2018-te, kada je u prepunom holu RSE, toliko ljudski i toliko drugačije od ostalih govorila na komemoraciji povodom ubistva troje novinara avganistankog biroa RSE u Kabulu.

Posljednjeg dana aprila 2018-te, bombaš samoubica je u centru Kabula u duplom samoubilačkom napadu detonirao eksploziv koji je među desetinama drugih civila usmrtio i sedam novinara na zadatku, među njima tadašanjeg šefa biroa AFP u Kabulu, izvještača BBC –ja, kao i troje novinara RSE: Sabavona Kakara, Abdulaha Hananzaija i Maharam Durani (Sabawoon Kakar, Abadullah Hananzai, Maharram Durrani).

Svi su bili ispod 30 godina starosti, a Maharam je zapravo tek trebalo da počne da radi za RSE sredinom maja te godine, i tog kobnog dana otišla je sa dvoje kolega da “peče” zanat na terenu.

U nastavku, pročitajte pismo Farište Džalalzai koje sam noćas  dobila zajedno sa ostalima, naslovljeno: “Ne osjećam ništa dok moje zemlje više nema”, a za koje nam je poručila da ga možemo objaviti ukoliko želimo:

Fari piše : 

Od kada je Avganistan pao u ruke talibana, stalno i iznova dobijam isto pitanje “kako si?”

Iskreno, ne znam. Osjećaj je kao da visim negdje sa neba a dolje nema zemlje. Moja stopala ne mogu pronaći tlo.

Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put pojela normalan obrok. U kući ništa nijesmo kuvali cijele protekle sedmice. Ne osjećam nikakvu glad.

Iz nekog čudnog razloga ne osjećam ni ljutnju. Samo sam tužna. Sve je tako tužno. Osjećaj je kao da sam u vlagi. Teško je disati pa odlazim u šumu u beskrajne šetnje i iznova puštam zadnju glasovnu poruku koju sam dobila od dragog prijatelja.

Njegovo ime je bilo Dava Kan Menapal (Dawa Khan Meenapal).

Znala sam se šaliti na račun njegovog imena. Znači lijek i ljubav. Nije bilo uobičajeno ime, ali je nekako odgovaralo njegovoj ličnosti.

Bio je divan, duhovit i tako “cool”.

Bio je dobitnik prestižne nagrade David Burke za hrabrost i izuzetnost u novinarstvu za južni Avganistan, rodno mjesto Mule Omara (Mohamed Omar), osnivača talibanskog pokreta u Avganistanu.

Nosio je tradicionalnu avganistansku odjeću. Stalno mi je govorio da izgleda toliko mladoliko da ljudi često za njegovog sina greškom misle da mu je mlađi brat.

“Rođako, veoma vodim računa o svojoj koži,” rekao bi i onda se beskrajno dugo smijao.

Zvao me rođako, samo zato što je to bio njegov način da ostvari bliskost i ljudski kontakt i brzo dođe do nečijeg srca.  Znala sam ga još od 2006-te, kada smo oboje radili kao novinari u Avganistanu.

Kasnije je napustio novinarstvo i njegov posljednji posao je bilo mjesto šefa medijskog tima avganistanske vlade.

U svojoj zadnjoj poruci mi je rekao da je toliko zauzet da često nema vremena da vidi ni svoju djecu.

“Radim 24/7 zato ne odgovoram na tvoje poruke i ispitivanja na vrijeme”.

Dava Kan je bio jedan od onih Avganistanaca koji su obilazali svijet, ali je njegov dom bio Avganistan.

Ubijen je 6. avgusta 2021. Bio je petak i otišao je na molitvu, kada je upucan na ulasku u džamiju.

Ono što me boli je – šta da je preživio još jednu sedmicu?

Njegovo tijelo je sahranjeno ubrzo nakon ubistva. Slike njegovog krvavog automobila cirkulisale su međutim socijalnim mrežama. Njegovo okruglo lice je bilo razmrskano mecima, a njegova tamna uvijena kosa okupana krvlju.

Dok puštam posljednju poruku ponovo i opet, jedna stvar mi je jasna – da on nije mislio da će cijeli sistem da se raspadne.

Rad na tome da Avganistan postane demokratija uzeo je tako mnogo života i to uključuje i članove naših porodica, prijatelje, rođake i kolege.

“Ovaj sistem treba da profunkcioniše. U Avganistanu ima puno posla, puno posla, zato me podržite i nemojte stalno zvocati”, rekao mi je.

Dok iznova puštam ovu glasovnu poruku, jedna stvar u njegovom glasu je potpuno jasna, samouvjerenost. Nije vjerovao da će se cijeli sistem urušiti u trenu.

Ni ja to nijesam mislila takođe.

Nijesam voljela avganistansku vladu. Da, bila je korumpirana. Avganistanci su umirali u samoubilačkim napadima, bombaškim napadima, intenzivnom siromaštvu kao i na bojnim poljima protiv talibana. Ali je postojala nada da će se stvari nekako riješiti, jednoga dana, kada pobuna talibana bude okončana i zemlja postane stabilna.

“Rim nije sagrađen u jednom danu” govorili bismo jedni drugima.

Ali nijesmo bili u pravu.

Ja ne razumijem zašto je toliko ljudi moralo da strada kada smo išli ka ovakvom kraju?

Zašto je Dava Kan umro?

I šta sad?

Sjećam se dana kada su talibani preuzeli Kabul 1996.

Sve žene i djeca u našoj zgradi okupili su se u jednom domu. Jedna starija žena je govorila stihove iz Kurana. Ostali su bili tihi.

Niko nije znao šta će se dogoditi.

Neki od naših susjeda su već bili pobjegli. Uglavnom za Pakistan. Samo nekoliko kuća je napušteno. Mi smo bili među onima koji nijesu imali gdje da odu.

Niko nije znao šta da očekuje i ja sam zaspala. Moja majka je rekla da su svi ostali bili budni cijeli noći i učili Kuran.

Sljedeće jutro bilo je drugačije.

Sve je bilo utihnulo. Čak ni pitice nijesu letjele. Psi u komšiluku nijesu lajali. Mi smo bili iznenađni da su čak i ti gadni psi lutalice iz našeg susjedstva, koji bi lajali od zore do mraka, sada ćutali.

Majka nam je rekla da ne otvaramo prozore. Vrata su bila zaključana.

Rečeno nam je da moramo da živimo na hrani koji već imamo u kući.

Ko bi se usudio da izađe van?

Porodice koje su ostale su se skupljale da zajedno jedu tako da niko ne bi ostao gladan.

Kasnije je stigla ekstremna glad. U početku smo jeli gulaš, rižu i krompir, a ponda je ostao samo hljeb, a zatim se naša zajednica razišla u potrazi za hranom.

Sve je izgledalo kao scene iz filma poljskog reditelja Romana Polanskog iz 2002.- “Pijanist” – da vam približim sliku.

Struje nije bilo tokom noći, sve je tonulo u potpuni mrak. Trajalo je pet godina i kako je vrijeme prolazilo, njihov pritisak je postajao sve jači i jači

Stigao je do tačke da bi petkom ljude pozivali ga gledaju kolektivne egzekucije, kidanje ruku i nogu nesrećnim lopovima i kamenovanje žena koje bi talibani optužili za počinjene moralne grijehove. To se obično održavalo na jednom gradskom sportskom terenu.

Da li sada ponovo dolazimo na tu tačku?

I ako je tako, zašto smo onda izgubili toliko naših bližnjih?

Zašto je Dava Kan umro?

Ne razumijem.

Naša nacionalna zastava je skinuta sa jarbola?

Da li je i naša zemlja otišla?

Stigla sam u šumu. Tu je jedna napuštena klupa, hrpa suvog lišća i jedna dogorela cigareta.

Ponovo puštam istu glasovnu poruku.

On se smije i šali na moj račun zbog toga što sam toliko slaba i ne vjerujem da će “naša” demokratija prevladati. Govori mekano kao i uvijek, ali ja osjećam tu užurbanu energiju u njegovom glasu, takođe.

“Avganistan nas treba i na tome treba raditi“.

Piše: Biljana Jovićević