Piše: Ivana Marić
Ljudi su zanimljiva bića, koja za sebe vole misliti da su racionalni i da se ponašaju u skladu s onim što misle i govore. Ali to u stvarnosti ne ispada baš tako. Niti smo racionalni niti nam je ponašanje u skladu s onim kako razmišljamo i šta pričamo. Našim ponašanjem više upravljaju emocije i podsvijest, nego razum. Koliko puta ste uradili nešto što biste voljeli da niste? Koliko puta ste rekli nešto što biste voljeli da niste? Ili niste rekli nešto što biste voljeli da jeste? Vjerovatno ne prođe nijedan dan, a da ne uradimo nešto što naš razum ne bi potpisao. Ono što nas tješi je da smo svi takvi i da ne postoje izuzeci. Naš cilj ne treba da bude savršenstvo, ako takvo šta i postoji, ali trebamo pokušati približiti to kakvi smo s onim kakvi bismo željeli biti. Nikada to nećemo u potpunosti ostvariti, ali je poenta da stremimo k tome da smo svakim danom sve bliži tom svom viđenju sebe.
Promjene kreću od nas
Upravo taj nesklad djelomično objašnjava jaz između toga da se mnogi žale na to da ima previše negativnih priča i vijesti, a premalo pozitivnih, a u analizama medija najviše pažnje javnosti privlače negativne vijesti. Ko su onda ti koji više vole negativne, od pozitivnih vijesti, ako se većina žali na to? U tome je interesantno da ljudi toga nisu ni svjesni i ako ih pitate da li više vole negativne ili pozitivne vijesti, vjerovatno će odabrati pozitivne, ali prst ipak prije poleti da klikne negativne. Svaka promjena, pa i ta, kreće od nas. Ako želite više pozitivnih priča i vijesti, onda ih više čitajte pa će vam mediji još više servirati te vijesti. Sve dok više klikova i komentara imaju negativne vijesti, njih će biti sve više jer se čitava industrija zasniva na tome šta ljudi čitaju i komentiraju.
Analiza toga zašto nas više privlače negativne priče zahtijeva ozbiljnu psihološku analizu, kao i to da je popularnije da se na nešto ili nekoga žalite nego pohvalite. Da li se osjećamo bolje ako druge ojadimo? Da li se osjećamo pametnije ako za druge kažemo da su glupi? Da li se osjećamo sretnije ako za druge mislimo i pričamo da su nesretni? Da li se osjećamo sposobniji ako smatramo da su drugi nesposobni? Čim imamo potrebu da nekoga na neki način spustimo da bismo se mi uzdigli, to je znak da smo jako nisko. Nije lako biti i ostati pozitivan u društvu koje baštini kritiku kao nacionalno blago.
Ko bira ove političare?
Slično se ponašamo i po pitanju izbora naših predstavnika u vlasti. Mislim da ne postoji osoba koja se ne žali na političare koji su nacionalisti, populisti i kriminalci, a onda upravo takvi političari dobiju najviše glasova na izborima. Evo, sve i da oduzmemo glasove koji su u kutiju dospjeli izbornim prevarama, ipak ostane previše glasova za takve političare. Doduše, kod nas se većina žali na njih ali samo ako dolaze iz drugih naroda i stranaka, dok za takve glasaju kod svojih jer je to drugo. Korova iz tuđeg dvorišta se nećete riješiti tako što širite korov u svom. To će samo pogoršati situaciju. Taj problem možete riješiti samo sopstvenim primjerom, pa možda komšija počupa svoj korov kad vidi da u vašoj bašti cvjeta cvijeće. Vrhunac apsurda je kada pojedinci za „svoje“ kriminalce, pa čak i zločince izađu na ulice da im daju podršku. Čiji razum bi odobrio javnu podršku nekome ko tu osobu vara i pljačka, ili ko u njegovo ime čini zla? To može samo zavedeni um uraditi.
Nemojte da drugi stvaraju vaša mišljenja
Nikada se nije bilo lako oduprijeti propagandi i zavođenju uma, a u doba interneta i mogućnosti personaliziranog indoktriniranja pojedinaca, tome se skoro pa nemoguće oduprijeti. Prilikom pristupa internetu moralo bi stajati upozorenje: „Korištenje na sopstvenu odgovornost“, zbog velike opasnosti od iskrivljenog prikaza činjenica i širenja lažnih vijesti. Propaganda je od pamtivijeka bila najjeftinije i najjače oružje vladara. ‘Zavadi pa vladaj’ je politička parola još iz rimskog Senata, koja se i dan danas vrlo često i uspješno primjenjuje, s tom razlikom da se u doba kada je parola nastala ona primjenjivala prema neprijateljima kako bi ih se podijeljene, lakše pokorilo, a danas se to primjenjuje na sopstveni narod da bi se njime lakše vladalo.
Kako se odbraniti
Ako naslov najavljuje nešto nevjerovatno, onda to vjerovatno i jeste nevjerovatno. Nemojte čitati samo naslov jer u njemu se obično najviše podvaljuje. Ako pročitate i šta piše ispod naslova iznenadit ćete se koliko često je naslov kontradiktoran ostatku teksta. Znaju novinari i političari da većina ljudi ne čita dalje od naslova i zato tu strpaju svu demagogiju. Poznaju oni i osnove psihologije i znanja iz navika svojih čitalaca. Znaju oni da je u internetskoj eri previše informacija koje ljudi ne mogu savladati pa se umjesto informiranja oslone samo na naslov. Još ako je naslov u skladu s njihovim stavovima, automatski se isključuje želja za daljnjim čitanjem i za samostalnim kritičkim razmišljanjem. Zato se sva vještina indoktrinacije iscrpi na naslovu u kojem čitaocima treba nametnuti šta da misle o nekome ili nečemu.
Izdvojite se iz te mase, pročitajte bar prvi pasus, pričajte s drugima o tome, nekad pročitajte i mišljenje koje vam se ne sviđa posebno ako je argumentirano, nemojte se bojati promjene stava i mišljenja, oni koji drugačije razmišljaju vam nisu neprijatelji već samo neistomišljenici, ne napadajte ih uvredama već argumentima, vrlo je moguće da sa tim ljudima imate slične stavove o drugim temama. Brže je i lakše preuzeti tuđe miljenje i on-line životom se boriti za njega, ali je ispravnije pronaći malo vremena i iskoristite mozak pa da, ako se već želite za nešto ili protiv nečega da se boriti, to bude ono što ste vi izabrali, a ne što su vam drugi nametnuli.
