Naslovna Istaknuto Kava s Ivonom: Puderasta slatkoća

Kava s Ivonom: Puderasta slatkoća

Na početku školske godine, mislim da sam te godine pošla ili u peti ili u šesti razred, zamoli mene jedna komšinica da njenoj zaovi usput ponesem neki dokument kada krenem na nastavu. Ta je zaova živjela nedaleko od autobuske stanice. Krenem ja malo ranije da bih uručila navedeno. Nisam zaovu nešto Bog zna dobro poznavala iako sam joj nazivala Boga kad god je vidim da nešto raducka ispred kuće. Uručim ja dokument, a žena mi reče:”Čekaj tu!” Inače je imala malo strožiji glas, pa sam pomslila da sam garant u nekom belaju. Iznese meni žena kolač i naredi:”Jedi! Došla mi jetrva iz Erva’ske da vadi neka dokumenta. Ona zna sa slatkom uf.” Jedem ja kolač, ma nikad bolji nisam probala, ali me sramota pitati koji je. Pojedem, zahvalim se i pravac na stanicu. Na stanici moje dvije drugarice, a nekoliko metara od nas stoji neka nepoznata žena kojoj sam rekla dobar dan. Počnem ja pričati ovim svojima o čarobnom kolaču jasno napominjući kod koga sam omrsila brke.

– Ljudi dragi, to je tako sočno i mekano, ma kao oblak, a nepce se pretvara u nebo sve skupa sa anđelima. Kada gutaš zalogaj konvoji miline se počnu spuštati do želudca budeći one leptire koji se pobune kada se zaljubiš i tačno ne znaš ko ti glavu nosi ni gdje je nosi. Čim puderasta slatkoća oblikovana četvrtasto dođe do mozga zaboraviš da po ovako savršenom danu moraš u školu umjesto da uživaš u aktuelnoj jeseni i sve ti bude do mora ravno, istog onog mora pored kojeg živi žena koja je pravila kolač.
– Kako se zove kolač? – pitale su kroz smijeh.
– Šta ja znam, bilo me stid pitat’. Za sad je anoniman, al’ saznaću ja kroz život njegovo krsno ime.
Opisivala sam ja još onu mekanost, nadugo i naširoko, u detalje, do najsitnijih detalja, pripisujući detalje subjektivnog osjećaja čudesnom kolaču sve dok nije došao autobus. Kada sam se tog dana vratila kući nakon škole mama mi je rekla da sam dobila poklon. Pokazala je rukom na frižider. Tamo je bila kockasta tepsija Metalac proizvodnje puna anonimnog kolača. Žena sa stanice mi je napisala i cjedlicu “uživaj u kolaču onako kako sam ja uživala u tvom opisu istog, jer je jako lijepo kada se cijeni nečije umijeće, a kolač se inače zove trileće”.

Možda od pričanja priča i nema nekog kontinuiranog i konkretnog hljeba, ali je kolača i te kako bilo i to ne samo za mene nego i za moje ukućane kao i za dvije žene koje su nam tad banule na kafu, jer pobogu svako voli kada se cijeni njegovo umijeće.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA