Razboli se jedna bakica u selu. Na uranak navijesti ukućanima svoju skoru smrt. Posljednja joj je želja bila da se što prije pokupi sijeno, jer organizovanje sprovoda nije baš prosto. Ispozdravlja se ona sa ukućanima i zatraži da joj oproste grijehe ako ih je bilo s njene strane. Svi odoše na njivu, a s njom ostade unuka.
– Idi ti, dijete, lezi i odmori. Nećeš se naspavat’ idući’ dana. Samo mi prije toga spravi čaj od ćubrića.
Unuka je posluša, ode na sprat u svoju sobu, stavi slušalice u uši i pusti muziku.
Čim bakica otprati unuku, stavi peškir preko ramena, uze litarski šampon i ibričić, pa se uputi napolje da opere kosu. Ljeti je na selu inače nestašica vode. Voda u ovalnoj zdjeli pred kućom mlaka i prijatna. Zapjeva bakica čim prva kapljica dirnu tjeme, a utom se ukaza njen sin na kapiji. Zaboravio čovjek ponijeti cigarete na njivu u onoj frtutmi. Masno opsova kada je vidio šta se zapravo dešava, pa požuri na njivu da ocu ispriča kako su svi kolektivno ispali naivčine.
– Sine, nemoj tako pričat’. – frknu otac – Trebaš bit’ sretan što ti je mami bolje.
Naveče je bila fešta u selu, a bakica poskakuje u kolu govoreći:”Samo ćubrić, ljudi moji, to od mrtva pravi živa.”
