Kada sam bila mala jedva sam čekala proljeće. Čim bi se snijeg otopio išla sam do potočića u bašči i tražila prve vijesnike proljeća. Tu kraj potoka su bile plave ljubičice, ustvari bile su ljubičaste, samo što ih je narod nazivao plavim. Kraj ograde koja je dijelila naše dvorište od Jukića dvorišta, bile su bijele ljubičice. Brala sam male buketiće, vezala ih šoagicom i stavljala u čašicu od rakije u koju sam prethodno bila nasula malo vode. Jednog je dana tata radio kod čovjeka koji živi blizu rijeke i obećao mi nabrati buketić visibaba. Nisam ni znala kako izgleda visibaba, pa sam jedva čekala da se on vrati kući. Kada je donio buketić, ja sam se i naljutila i rastužila.
Nerijetko mi se dešavalo u životu da nekome pokušavam svim silama podići glavu, usmjeriti pogled i proširiti vidike, pogotovo nakon raznih jadikovanja koja mi taj neko pokloni kao pažljivo aranžirani buket pun proširenih rečenica. Onda osjetim da taj neko jedva čeka da mi vidi leđa, pa se manem ćoravog posla, a on to jedva dočeka, pa brže bolje spusti glavu i pogled u strahu da mu se šta, ne daj Bože, ne svidi iz te širine. Šta htjedoh reći, ima visibaba koje će uvijek izjavljivati da žele biti kao neki drugi cvijet, ali im nikad neće pasti na pamet da pogled odlijepe od zemlje, jer im je samo to prirodno stanje i kada ih na trenutak lišimo tog stanja izgleda baš kao da ih davimo.
