“Od prirode nas vuče ljubav za našim rodnim zavičajem i sili nas da volimo ona mjesta po kojima smo kao djeca puzali.”
Ovako je prije više od pet stoljeća fra Juraj Dragišić (latinsko ime Georgius Benignus Argentinensis Salviatus) izrazio štovanje i ljubav za svoj zavičaj – sjeveroistočnu Bosnu – u svom teološkom spisu O naravi nebeskih duhova koje nazivamo anđelima (De natura coelestium spirituum quos Angelos vocamus, Firenca, 1499.).
Prije skoro dvadeset sedam godina došlo je do žalosnog pada i sramotne okupacije Srebrenice od strane srpske Vlasti. Ova najnovija bosanskohercegovačka tragedija nas podsjeća na još jednu veću i pogubniju za bosanskohercegovačko pučanstvo – pad Bosne pod Tursku u 15. stoljeću.
Stoga spomenimo najslavnijeg i najučenijeg Srebreničanina fra Juraja Dragišića. Porijeklom iz plemićke obitelji, rođen je u Srebrenici oko 1445. godine. U Srebrenici je bila središnjica Bosanske franjevačke provincije – Bosne Srebrene u čijem je okrilju Dragišić stekao osnovnu i srednjoškolsku izobrazbu. Poslije pada Bosne pod Osmanlije 1463. godine, Dragišić ide u Zadar, potom u Feraru (Italija). Iz razgovora s jednim od najvećih poznavatelja povijesti Bosne i Hercegovine dr. fra Andrijom Zirdumom (umirovljenim profesorom Franjevačke teologije u Sarajevu) doznajemo kako je Dragišić nastavio studij teologije u Ferari, Paviji, Bolonji i Padovi, a za svećenika je zaređen u Bolonji 1469. Poslije odlazi u Rim, gdje sreće kardinala Basariona koji je smatran jednim od najuglednijih filozofa i teologa svoga doba. Kad je u jednoj teološkoj raspravi mladi Dragišić branio i obranio Besariona, to ih je zbiližilo, te je utjecalo na daljnji život mladog i poletnog Dragišića.
Tijekom 1472. godine Dragišić odlazi za profesora u Urbano i zbližuje se s vladalačkim dvorom Montefeltro. Također postaje građaninom Urbana i učiteljem duždova sina. U Urbanu je predavao desetak godina, a onda je nastavio studij u Oksfordu i Parizu. Odatle je otišao u Sv. Zemlju iz koje je ponio moći sv. Ivana Krstitelja i ostavio ih u Dubrovniku. Vratio se u Firencu 1482., gdje je bilo središnje franjevačko učilište te on postaje njegovim ravnateljem 1488. U Republici je bio vrlo poštovan i stekao je glas jednog od najučenijih ljudi onoga vremena. Čak ga je i plemićka obitelj Salviati prijamila u svoju obitelj. Štovao ga je i Toskanski nadvojvoda Mediči, vrli zaštitnik učenjaka i umjetnika. U njegovoj je palači Dragišić predsjedavao teološko-filozofskim i filološko-humanističkim raspravama.
Dragišić je izabran za provincijala Toskanske franjevačke provincije 1490. No, kada je bio kandidat i za generala, tomu se usprotivio aktualni General pa mu je bio onemogućen ponovni izbor nakon čega je došlo do nezadovoljstva u Firentinskom samostanu. Dragišić je premješten i zabranjen mu je pristup u samostan. On odlazi za profesora u Pizu, ali zbog političkih nemira ne ostaje dugo. Pošto je bio prijatelj obitelji Mediči, pobunjenici su ga stavili u okove i držali uhićenoga jedanaest dana. Morao je odmah napustiti Toskansku provinciju.
Vratio se u Bosnu, u svoj rodni zavičaj, gdje je želio nastaviti svoje aktivnosti, ali mu to političke prilike nisu omogućavale. Prihvaćen je u Dubrovniku, gdje je držao zapažene korizmene propovijedi. Pošto je Dubrovački nadbiskup Sacco bio stalno odsutan (vršio je dužnost gradskog upravitelja u Rimu) imenovao je Dragišića generalnim vikarom Dubrovačke nadbiskupije po želji Dubrovčana. Ali Dragišić to nikada nije obnašao. U Dubrovniku je u to doba bilo veliko zanimanje za književnost, filozofiju, teologiju i druge znanosti, pa je Dragišić držao predavanja, vodio znanstvene rasprave i propovijedao. Njegovi ga prijatelji u Firenci nisu zaboravili. Na njihovu je zamolbu on branio njihovog glasovitog sugrađanina dominikanca Savonarolu i tiskao djelo o tome – Prophetiae solutiones 1497. Dragišić je najvjerojatnije ostao u Dubrovniku do 1500., jer je te godine bio sudjelovatelj u petočlanoj Komisiji u Rimu, koja je nakon općeg Franjevačkog sabora pripravila nove franjevačke uredbe. Poslije Sabora postavljen je za ravnatelja Rimskog učilišta.
Papa Julije II. imenovao ga je biskupom u gradu Cagli (kneževina Urbano) 1507., gdje je bio i profesor. Potom je 1512. godine imenovan nazaretskim nadbiskupom sa sjedištem u Barleti. Zdušno je i marljivo sudjelovao na V. lateranskom crkvenom saboru (1512. – 1517.).
Posljednje mu je djelo – Artis Dialecticaes praecepta – tiskano u Rimu 1520. Te je godine i umro najvjerojatnije u Barleti.
Počiva daleko od svoje Srebrenice, što je nažalost sudbina mnogih bosanskohercegovačkih Hrvata.
Također su značajna Dragišićeva tiskana djela: Dialectica nova 1488., Mirabilia LXXVII 1489., Oratio funebris pro Junio georgio habita 1499., Defensio optimi ac integerrimi viri illius Joannis Reuchlin 1518. (sva tiskana u Italiji)
Fra Juraj Dragišić nikad nije zaboravio svoje progonstvo iz domovine Bosne, te je uvijek pomagao prognane i ugrožene. Čak su ga i Židovi 1493. godine molili da ih brani od napadaja. Da je se bavio samo znanstvenim radom, svakako bi ostavio još više djela. No, i ovako imamo još oko dvadesetak njegovih djela koja su ostala u rukopisu. Ovo je također POZIV svim hrvatskim latinistima diljem svijeta da se prihvate izučavanja preostalih djela ovoga znamenitoga teologa, filozofa, filologa, humaniste i domoljuba.
Ljerka Lukić, Toronto, Kanada
