Piše: Zlatko Dizdarević
Stigli smo evo do vremena kada nas u godinama, bezmalo, ništa unaokolo ne može iznenaditi. Osim onoga, možda, što je lijepo, dobro, normalno i naslonjeno na bivšu sreću. A ponekad se mučna realnost i iznenađenje sa dobrim ipak ukrste pa natjeruju na kopanje po prošlosti. Šta je bilo pa više nije, šta bi moglo da se uradi pa da bude drugačije i normalno. A moglo bi. Eto, tako nekako, minule sedmice u potpunoj „normalnosti“ nove realnosti ukrstila su se i dva događaja samo na prvi pogled nevezana, a rutinska pa odjednom neraskidivo povezana. Reklo bi se mimo svake dnevne logike i smisla, kobajagi.
Eto tako, u Mostaru igrali fudbalsku utakmicu Zrinjski i Velež, na nekadašnjem stadionu Veleža, pod Bijelim brijegom. A onda, u minulom ratu, otetom od HŠK Zrinjskog. Pa šta ? Jači tlači. Eno potom i naknadnog rušenja spomenika partizanima, igračima „Veleža“, bilo ih je 77, izginulim u Drugom svjetskom ratu, Spomenik bio podignut unutar objekta, blizu terena. I zašto sad rušenje preko noći? Kazaše, iz „građevinskih razloga smeta“. Valjda onih i povodom činjenice da igrači Veleža i danas na svojim dresovima nose grb sa crvenom petokrakom! Pa Mostarski funkcioneri krvne grupe Zrinjskog kažu uglas da „niiiiije to zato“. A ko im evo iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu najbrutalnije saopštava istinu ? Ultraši, navijači Zrinjskog ! „Plemići“ sa sjeverne tribine stadiona. Organizirani ciljano još 1994. godine. I evo, korak po korak, najjasnijeg iskazivanja smisla tog organiziranja i njihovih zadataka u nedjelju 3. maja na pomenutoj utakmici sa Veležom. U horskim urlicima i zviždanju do nadjačavanja zvuka himne Bosne i Hercegovine, probijala se „pjesma“ koja poručuje: „Je*em te Bosno, je*em te ja, Hrvatska moja domovina… !“ (žao mi je što moram staviti ovu zvjezdicu ali tako je sa drugačijima od Ultraša danas).
I jeste, uzbudila se ovim povodom pomalo, ali samo pomalo, javnost u dijelovima Bosne i Hercegovine i možda ponegdje preko granice. Ako više uopšte znamo koje se granice unutar i oko BiH još podrazumijevaju zajedničkim, državnim. I onda? Dobrohotni Čović požuri da priopći javno, na TV, da je „Bosna i Hercegovina domovina hrvatskog naroda i ne odričemo se ni jednog pedlja…“ Nije mu lako, na vrata kucaju i izbori, a unaokolo razvaljuju razni „Ultraši“, moćni baš onako kako je i planirano dok ih se formiralo…
I šta sad sa njima i njihovim malo drugačijim konceptom u vezi sa Bosnom i Hercegovinom kako je, eto, potencira lider HDZ-a Čović (sic!). Čini se da nešto tu baš i ne štima ali, takva su vremena i navike ovog naroda ovdje na sva čudesa, mnogo veća od Ultraša i na razne načine njima sličnih unaokolo, koji će biti sve glasniji kako se izbori budu približavali.
Nekako u isto vrijeme, tri dana nakon de facto profašističkog urlikanja pod Bijelim brijegom uz kamenice srušenog spomenika partizanima – i onih što su okretali glave od pravca iz kojeg su dolazili zvuci himne Bosne i Hercegovine – mediji su zabilježili događaj u Sarajevu, naoko potpuno nepovezan sa utakmicom u Mostaru. A zapravo, po mnogo čemu direktno vezanim i za to: Povodom izlaska knjige „Smrt fašizmu – Sloboda narodu“, u izdanju izdavačke kuće Rabic , u Sarajevu je održana pomalo neobična promocija u prepunoj sali Collegiuma Artisticuma. Rijetko koji događaj ove vrste su TV redakcije prezentirale i propratile tako temeljito, kroz više priloga, razgovora i susreta. Sa očiglednom procjenom da nije u pitanju samo standardna promocija jedne knjige, već otvaranje jedne teme koja je u javnosti sve manje prisutna, čak i pomalo zaboravljena pa i odgurivana pred interesima „nove klase“ pa i novih narativa vezanih za pojam starog i aktuelnog fašizma i nekadašnjeg i današnjeg antifašizma.
Jednostavno, pokrenuta je rasprava o tome gdje smo danas na ovom terenu, kakvu realnostt živimo i kuda nas sve to vodi. A tekstovi u pomenutoj knjizi, dodatno objavljeni u realnostima obilježavanim raznim urlikanjima po stadionima, zaboravima i prevarama spram istorije na više nivoa u životu i posebno politici – otvorili su mnoga pitanja i puno skrajnutog. Uz sve rjeđu praksu da se ovakvim povodima pozovu gosti i učesnici pisci, intelektualci, povjesničari, političari iz raznih krajeva bivše Jugoslavije.
Ono što u ovome, čak i na prvi pogled, ostaje kao neupitan utisak jeste: Temi o „životu fašizma“ i različitim novim vidovima „neslobode naroda“ – kako je to pomalo sarkastično kazao jedan od učesnika skupa u Sarajevu – posvećena je iznenađujuće velika pažnja. A o svemu je pisalo 26 autora Rabicove knjige. Iz drugačijih pozicija ali uz neupitno poznavanje realnosti.
Zajednički imenitelj objavljenih tekstova je da fašizam u različitim i drugačijim oblicima, formama i načinu iskazivanja ni u svijetu ni na našim prostorima nije mrtav. A da sloboda, u punom smislu te riječi, nije dostignuta niti je to istinski cilj onih koji je definiraju na „suvremene načine“. Iz različitih razloga, sa korjenima od ideologije, vjere i porijekla, do pukog interesa, profita i sile. Od učionica i akademija, do ulice i stadiona, od obrazovanja do medija i ciljano ispiranih mozgova…
Očigledan je sudar ova dva, reklo bi se obična i rutinska događaja u našoj svakodnevnici, od Bijelog brijega do Colegiuma Artisticuma. I sve jasnija spoznaja da fašizam danas nije samo ono što se misli na prvi pogled. Uz sjećanja na ratove, zločine i organizirana siledžijstva svake vrste nad čovjekom i humanizmom, uz sve druge činjenice koje nas dijele od životinje, uskoro i od vještačke inteligencije. To više nije i samo ono što gledamo u organiziranom i upornom rušenju spomenika revoluciji, u odvratnom i planskom falsificiranju činjenica, povijesti, materijalnih tragova, datuma, prekrajanje istina u školama i knjigama… To je uz sve ovo lagano ali ciljano i uspješno prevaspitavanje generacija koje su došle i onih koje će tek doći.
Kada se pod sve ovo i mnogo toga sličnog podvuče crta zaključak je očigledan: Kod nas i oko nas, fašizam još nije zvanično pobijedio, bar ne pod tim imenom nije postao legitimiran kao sistem i režim, ali nad mnogim činjenicama koje su smisao fašizma i organizovanog zla on jeste zaživio. I jača. I tolerira se, javno ili uz laži nadležnih. Šta drugo zaključiti, recimo, samo povodom „slučaja“ Partizanskog groblja u Mostaru i njegovog sistematskog rušenja i „farbanja“ fašističkim porukama i kukastim križevima. Ili o legalizaciji raznih vidova pokušaja rehabilitacije najstrašnijih ratnih zločinaca, crtanja i čuvanja njihovih likova po zidovima unaokolo do potpunih brisanja istorijskih istina o narodnim herojima i slavnim bitkama u ratu protiv fašizma. Pa i sve očiglednijeg zaborava datuma poput AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, a naših istinskih rođendana…Sve je to, na svoj način povratak de facto fašizma, ovakvog ili onakvog, u našu realnost.
Ove činjenice svojevrsna su mjera i realnosti u uočljivom slabljenju antifašizma. Uz ostalo i zato što projekat tog procesa, kao prepreka ovom prethodnom ciljano i sa uspjehom računa na prirodni odlazak generacije izvornih antifašista i sistema koji je taj narativ poštivao, podržavao i stimulirao. Uz sve druge civilizacijske degradacije ne samo u nas već i planetarno, otvarao se prostor za ciljani zaborav mnogo čega. I stranica „nepoželjne“ istorije i njenih interpretacija u školama i udžbenicima, u drugačijim medijima, i kalendarima tradicionalnih manifestacija, u javnom životu i spram sistema vrijednosti. Otud i značajna potsjećanja u pomenutoj knjizi „Smrt fašizmu – Sloboda narodu“ na to ko smo bili i više nismo! I zašto šutimo povodom svega, pa i aktuelnog strašnog ekonomskog i sistemskog urušavanja, planski kriminalnog ili zbog potpune stručne potkapacitiranosti ? A manji smo iz dan ! Pa još uz jadna dodvoravanja po svijetu onima koji silom svojih profiterskih apetita hrane razne fašizme ? Koristeći nas poslušne. Možemo li kao takvi biti antifašisti ?
Nepriznavanje svega ovoga kod onih koji to pokazuju, govori da se poraz kojem hrlimo, mora poraziti. I fašizam koji se budi na razne načine, i pasivnost u borbi protiv toga, kroz različite slobode, nezavisnost, identitet, obrazovanje, dignitet… Nažalost, šutnja nad realnošću filozofije i programa zaluđenih „ultraša“ i sličnih – uz istinu da na promocije ovakvih knjiga dolaze mahom oni stariji a ne novi mladi borci protiv fašizma – očigledna je. I ona se mora mijenjati. Ne šutnjom povodom već probuđenog zla. Već buđenjem šutljivih uz otvaranje očiju mladima kuda ta šutnja njih vodi sutra. Jer novi fašizam čeka baš njih. A ako pobijedi, „Smrt fažizmu“ će umrijeti a sa „Slobodom narodu“ nova realnost – politička, društvena, moralna i vaspitna će se šprdati. A kako kaza poodavno Krleža, vrijedi i danas: „Fašizam je simptom duboke krize europske svijesti, raspada humanistički vrijednosti i trijumf političkog mita nad razumom.“
Otud i specifičan doprinos ukazivanja na realnost, kao u knjizi promoviranoj 6.maja u Sarajevu, o šunji na došunjavanje fašizma ovamo. I posebno potom na okretanje glave od toga, uz tek protokolarni antifašizam, od prilike do prilike.
A sve se, kobajagi, u putu nije srelo. Mada, neupitno, sve iz spojenog suda.
