Poslušati „glas iz oblaka“ u političko-teološkom kontekstu doslovno znači otrgnuti religiozno i vjerničko iz sužanjstva političkom i nacionalnom, odnosno osloboditi duhovnu zbilju, vjerničku egzistenciju iz ralja ovdašnjih etno-političkih kandži, analogno oslobađanju zasužnjenih Hebreja iz egipatskog ropstva.
Piše: Franjo NINIĆ
O reduciranju Korizme na jednostavnu religijsku ili poluvegansku folkloristiku već smo govorili u prvom tekstu ove serije na stranicama Hrvatskog glasnika. Spomenuli smo tada i potrebu da se ovo vrijeme poželjne rekonstrukcije životne i vjerničke prakse postavi u kontekst teološko-političkog govora, u smislu vjerničkoga sagledavanja geopolitičkih, kao i lokalnih političkih, društvenih, etičkih i ekonomskih procesa. Sve te izazove, kako društveno-političke tako i kršćansko-vjerničke, analogno smo usporedili s Isusovim kušnjama u pustinji, kako ih evanđelist Luka opisuje u tekstu iz prve nedjelje Korizme.
Isto Lukino evanđelje iz sljedeće, druge nedjelje Korizme (Lk 9,28b-36) pokušat ćemo pročitati u sličnom hermeneutičkom ključu, fokusirajući se na teološku kritiku jedne vrste religijski utemeljenoga nacionalizma, odnosno nakaradnog domoljublja ili patriotizma. Nije u Bosni i Hercegovini nepoznata političko-nacionalna okupacija vjerničkoga identiteta i pripadnosti da bi se tako bildali ne samo nacionalna svijest i nacionalni interesi, nego i gradila jedna vrsta barijere prema Drugomu, koja se često manifestira kao otvorena mržnja i netrpeljivost. Eklatantan uzorak takvih procesa može se uočiti u narativu srpskih političara u BiH, osobito Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, koji u recentnom legalnom pravosudnom procesuiranju njegovih postupaka vidi udar „muslimana“ (Bošnjaka) na „kršćane“ (Srbe i Hrvate).
Nije srpsko političko vodstvo u BiH izolirano u takvim tumačenjima i procesima. Jedna vrsta zarobljavanja vjerničko-religijskog identiteta katolika u BiH vidljiva je u manipuliranju njihovim vjerničkim i crkvenim životom od strane hrvatskih političara u BiH. Budući da je kroz dugotrajne historijske procese došlo do „prevođenja“ konfesionalnoga identiteta katolika u Hrvate te ne postoji jasna distinkcija kršćansko-katoličkog i hrvatskog identiteta, nerijetko se nacionalistički i politički narativ tih političara u javnosti pokušava tumačiti kao obrana vjere, „kršćanskih vrijednosti“ i zapadne civilizacije. Također se može čuti da je ta „hrvatska“ politika antemurale christianitatis, predziđe kršćanstva koje je navodno ugroženo prodorom nekog „stranog“ elementa u kršćanski prostor i navodnu kršćansku Europu. Taj „strani“ element su, naravno potpuno krivo interpretirano, islam i muslimani. Ovim se hrvatska politika u BiH aranžira s narativom probuđene desnice u Europi, koja je pobjedom Donalda Trumpa u SAD-u krenula u novi „križarski“ pohod na osvajanje vlasti i pozicija moći.
Također sličan obrazac međusobnih odnosa manifestiraju bošnjački političari i Islamska zajednica u BiH. Budući da je, analogno Srbima kao pravoslavnima i Hrvatima kao katolicima, i nacionalni identitet Bošnjaka izveden iz konfesionalne pripadnosti islamu, nemoguće je u političkom diskursu o tzv. obrani „Bosne i Bošnjaka“ razlučiti ono što govore politički prvaci iz toga naroda od onoga što govori vjerski lider bosanskih muslimana, reis Husein ef. Kavazović. Suprotne političke ideje i procesi se vrlo simplificirano svode na optužbe za islamofobiju, a radikalnije struje unutar toga etno-religijskoga korpusa tumače rat, agresiju, međunacionalne odnose te čak i genocid u Srebrenici kao antibošnjačku i antimuslimansku „restauraciju kršćanske Europe“.
Zatvaranje i zasužnjivanje vjerničkog identiteta i vjere općenito u tvrđave nacionalnih mitologija i mitomanija, gdje bi trebale pokorno služiti bilo kolektivnim, bilo individualnim interesima etno-političkih zajednica koreliraju s namjerama Isusovih učenika iz Lukina evanđelja:
„I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.“
Nećemo se upuštati u hermeneutičke interpretacije ili biblijsko-teološka razmatranja o samome tekstu, nego ćemo u skladu s našim teološko-političkim pristupom ovu namjeru učenika, prvotno Petra, da načine tri sjenice, jednu Isusu, te po jednu Mojsiju, rodonačelniku Zakona i Iliji, prvom od biblijskih proroka, interpretirati upravo kao nakanu da se duhovna stvarnost, vjera u Boga, Božja sloboda djelovanja i religioznost u širem smislu zarobi i zasužnji u „sjenice“ nad kojima vlast i moć nema više ni Isus ni neki božanski okvir, nego isključivo volja za moću i, u našem bh. kontekstu, nacionalističke i tzv. patriotsko-domoljubne političke strukture, neovisno kojoj od tri dominantne skupine pripadaju.
Postoji naravno rizik na ovaj način interpretirati ovu biblijsku parabolu s brda preobraženja. To je učinjeno svjesno i s namjerom da se značenje ovih riječi pomakne s pukoga propovjedničkoga ili duhovnjačkog interpretativnog okvira u političko-teološki prostor. Taj nam kontekst daje mogućnost da konkretnu društveno-političku situaciju kod nas – ovdje je to zasužnjivanje religioznog u nacionalno-političko – razjasnimo tekstom koji se čita i tumači na drugu nedjelju Korizme. Treba imati na umu da je, kao i kod svih drugih biblijskih tekstova, moguće i drukčije kontekstualiziranje i interpretacija.
Evanđelist Luka navodi da Petar „nije znao što govori“ te da se mora slušati „Sina moga, Izabranika“. Ova apodiktička tvrdnja dolazi od „glasa iz oblaka“, simboličnoga Božjega govora koji se može čuti u biblijskim pripovijestima o izlasku iz Egipta, kad je Jahve vodio narod iz ropstva u slobodu, kao i kod događaja krštenja na Jordanu, što je u bitnom početak Isusova javnoga djelovanja u kojem je pozvao čovjeka i svijet na put radikalnoga obraćenja, odnosno na put one spominjane korizmene rekonstrukcije naših nakana i čina.
Poslušati „glas iz oblaka“ u našemu političko-teološkom kontekstu doslovno znači otrgnuti religiozno i vjerničko iz sužanjstva političkom i nacionalnom, odnosno osloboditi duhovnu zbilju i vjerničku egzistenciju iz ralja ovdašnjih etno-političkih kandži, analogno oslobađanju zasužnjenih Hebreja iz egipatskog ropstva.
Koliko će to biti praktično moguće pretočiti u vjerničku stvarnosti ovisi o hrabrosti i odlučnosti vjernika samih i njihove sposobnosti prihvaćanja distinkcije u vlastitim identitetima, koji su – kako smo to utvrdili ranije – konfuzno isprepleteni jedni s drugima u tolikoj mjeri da ih nije moguće racionalno razlikovati.
Korizmena etika, koju pokušavamo razviti kroz ovih nekoliko tekstova na ovom portalu, ne može i ne smije nuditi apodiktičke tvrdnje, zapovijedi ili recepte za rješavanje svih ovih zapetljanih političko-vjerničkih relacija. Biblijska etika, koja stoji u fundamentu i ove korizmene, ne nudi nikad konačna rješenja ili gotove obrasce djelovanja. Ona je više motivacijska i apel je na savjest i odgovornost pojedinca da izađe iz prostora gdje „ne zna što govori“ u prostor i obrasce života s onu stranu nakaradnoga domoljublja i zasužnjenog uma i vjere.
