Piše: Ana Kotur Erkić
Na dan kad sam izašla pred skupštinu Brčkog, u znak protesta zbog usvajanja nakaradnog zakona, odlučila sam da budem sama i da sjedim sama, kao poseban i meni važan “test” najopštije javnosti.
Običan čovjek, bez izuzetka, uvijek bude na pravoj strani. Gospoda koja je čistila oko same zgrade je prišla između kupljenja trave, smeća i ugodno smo ćaskali. Nikad neću zaboraviti, stoje tri radnika komunalnog i jedan po jedan se nadovezuju i kažu: “Pa da, i to što kažeš… Treba, mijenjati, nego šta! Hvala ti, nismo odmah razumjeli!”
Negdje oko polovine dana, dolazi novinar, zapravo, više novinara, ali jedan ulijeće s rečenicom:
“E, Ana, Ana, ma da, ti vazda moraš skretati pažnju na sebe…. Ne znaš ti, ja sam bio na većini, usvojit će se odličan zakon, šta je tebi?”, bučno i bahato zauzimajući prostor. Pri tom se kreće oko mene u jako malom radijusu, valjda treba to dodatno da me uplaši.
“Dao Bog da niko ne mora izaći i “skretati pažnju” kao ja. Ne znam gdje ste bili, ali ja govorim o institucionalnoj postavci stvari, a u tekstu amandmana i zakona je ovako kako sam objasnila”, odgovaram.
To ga razjari, valjda bi bilo dovoljno da sam se povukla.
“Gdje su ti udruženja, što si sama?”, nastavlja, još ljući.
“Podsjećam Vas da ne mora nijedno udruženje da bude tu da bih ukazala na ono što je nepravilno. Imam status braniteljice ljudskih prava i to je vrlo važan aspekt svega ovoga”, odgovorim.
U nekom trenutku, bijesan, kaže:
“Ti tražiš prednost za osobe s invaliditetom, gdje je tu jednakost za druge?”, u stavu – jesam ti rekao!
“Podsjetiću da je afirmativna mjera zakonski izuzetak zabrane diskriminacije i da ima za cilj ispraviti postojeće nejednakosti, što biste morali znati”, odgovaram.
Odlazi bijesan, dok svemu ovome svjedoče druge kolege novinari i snimatelji. Ima njih koji su sa mnom bili dio dana da snime i dijelove u kojima su građani prilazili, u kojima su čelnici distrikta dolazili i, bar neki od njih, pitali za suštinu. Moram priznati, najzanimljivije je bilo kad su izabrani predstavnici, kako se tačka dnevnog reda približavala, sa ulaza pored i na kojem sam se nalazila, prelazili parking i koristili ulaz koji je prilagođen osobama s invaliditetom ili stajali na parkingu okrenuti leđima meni.
Poslije nekog vremena, vraća se novinar i ulazi u zgradu. Na ulazu, valjda jer neko nekom treba kao ostavljenom psu nešto da dobaci, viče:
“Jesu li ti šta donijeli da jedeš, a?”, ceri se.
“Za tim nema potrebe, ali da – jesu se mnogi ponudili”, odgovarm.
“Ko, ko? Nemoj ti meni mnogi! Ko, da čujem?”, hvata se za odgovor kao za slamku novog pokušaja ponižavanja.
“Nemojte džaba, ja o tome ne razgovaram na takav način. Oni koji jesu, znaju i znam ja, ali zaista nema potrebe za ovim”, odgovaram.
“E zaštitnice, zaštitnice, eeee…”, odlazi ljut i prilično razočaran što ne dam da me provlači kroz blato.
Ovo je jedan ekstreman primjer i jedno svjedočanstvo koliko se zajednica – kroz glas jednog čovjeka – trudi da ušutka one koji bi – mislili, radili i pokušali drugačije. Razlike između javnih emitera i tzv. neovisnih novinara nema, jednako su žmirili na sve, a onda, u nemogućnosti da obiđu temu, reciklirali informaciju o protestu, uklapajući je u p(l)itke verzije obrade. Pritom, pokušavali su ono na što sam ukazivala, uglavnom, nekom drugom pripisati.
Nije baš da se istina može obići, kao ni ružičasti slon u staklarnici. I nije baš da mi je teško što me izdvajaju, čitav život to rade. Ja biram da se nosim s tim van staklenog zvona. Ali – na kraju dana samo biramo jesmo li oni koji iz privida moći treniramo maltretiranje drugog ili pokušavamo razumjeti ljude oko sebe.
