Piše: Matea Tunjić
Kairos. Prilika. Trenutak.
U grčkoj mitologiji, kairos je ćelavi dječarac sa samo jednim čuperkom na glavi za koji ga je izuzetno teško, gotovo nemoguće zgrabiti. Stoga je spominjan kao metafora za hvatanje povoljnog trenutka ili, ako govorimo o životnim uspjesima, povoljne prilike. One neponovljive za kojom katkad čeznemo, za koju veoma često govorimo “prošao vlak”, aludirajući na to da nam je prošla prilika ili proletio idealan trenutak za nešto. Kao da se, u neprestanoj trci s vremenom koje ne znamo ni objasniti, uvijek fokusiramo na propušteno, izgubljeno, neostvareno, na ono što nam nedostaje. I kao da naših idealnih trenutaka postanemo svjesni tek kad prođu bilo da smo ih uspjeli nekako, a da ni sami ne znamo kako, uhvatiti, bilo da smo ih zauvijek ispustili iz ruku jer kairos je samo jedan, poseban, neponovljiv. Znate već, heraklitovski, u iste rijeke ne ulazimo dva puta.
“Muka mi bude, odgovara on, kad pomislim koliko je tijekom ljudske povijesti samo bilo izgleda da se nikad ne susretnemo”, rekao je Hans Katherini na jednom od njihovih susreta, svjestan da je njihova veza jedan kairos. Jedna kišna večer, jedna, ista autobusna linija, jedna stanica na kojoj su izašli, jedan pogled i jedna odluka. Kairos pisca i studentice ujedno je i dio većeg, onog svjetskog i povijesnog, u kojem se počelo rušiti uređenje Istočne Njemačke, rezultirajući padom Berlinskog zida. Tako autorica kroz priču o strastvenoj vezi između srednjovječnog Hansa i mlade Katherine vješto prikazuje i prilike razdoblja u kojemu su ljubavnici hvatali trenutke. Bilo je to razdoblje u kojemu su “emocije bile ljepilo koje je svima koji nisu vraški dobro pazili zalijepilo i oči i sposobnost promišljanja. Izdvojiti svoje emocije i staviti ih pod mikroskop, u tome se u biti sastojala čitava mudrost preživljavanja u tom prokletom dvadesetom stoljeću.” A nakon pada, kad se u Hansovu i Katherininu dijelu Berlina moglo kupiti sve ono što su nedavno mogli uzimati na putovanjima, ako im ih uopće i odobre, tako se “Coca-Cola, primijetila je, sada prodaje i u istočnoj polovici kolodvora Friedrichstraße, Coca-Cole ima i u malenoj trgovini u Pankowu, u koju uvijek odlazi u nabavku, jednako kao u New Yorku ili Münchenu. Coca-Cola je uspjela ono što marksistička filozofija nije, ujedinila je proletere svih zemalja.” Ta strastvena i burna veza čiju dinamiku najbolje opisuje naslov njene priče, osim raspravama oko emocija biva domom i intelektualnim raspravama o društvu, umjetnosti, posebice glazbi. Tako Hans navodi da je umjetnos “nešto samorazumljivo učiniti nesamorazumljivim”, a Katherine promišlja da je “čudnovata osobina papira da postane dokument. Čudnovata osobina papira da proizvede odmanu. Da jednu stvarnost oslobodi druge. Da uspostavi redoslijed stvarnosti. I dok čitaš ovo ili ono, na nekoj ničijoj zemlji i dalje živi nezabilježena druga istina. Vodi vlastiti život uvijek i zauvijek, čak i kada onaj mozak koji poznaje postane zaboravan ili se počne raspadati. I laž mora biti dobro osmišljena da bi se u nju povjerovalo (…) Laž kao lik u kojem nastupa moć nemoćnih.” Kao da su uz trenutak, priliku, ljubavnu iskru, stvarnost i istina samo jedan kairos – jedan ćelavi dječarac s jednim čuperkom kojega je jako teško, gotovo nemoguće zgrabiti.
