Naslovna Istaknuto Note ljepote Ivone Grgić: Suncokreti

Note ljepote Ivone Grgić: Suncokreti

Piše: Ivona Grgić
Parfem Elizabeth Arden Sunflowers je u moj život došao na početku prvog razreda srednje škole. Odmah sam ga proslijedila svojoj tadašnjoj najboljoj drugarici bez da sam mu dala šansu da me makar pokuša oduševiti. Prvo što me tad odbilo bila je boja, jer su to škakljive godine, a škakljivost je pojačavala jedna činjenica – žuta boja je uništavala moj život zbog toga što sam imala jako žute zube. Sve lijepo što je bilo na dohvat ruke žutina mi je vješto izmicala. Mrzila sam je i čini mi se ta je mržnja rasla kako sam i ja rasla. Doduše samo sam jeseni opraštala što je eto toliko žuta.
Radovanje novom parfemu koji sam dobila dan prije polaska u srednju je splasnulo odmah, pa mi je samim tim nos detektovao previše nota prežutosti. Ovo je čudo našlo način da mi opet uđe u život i to od jedne drage osobe koja se nedugo nakon toga prselila na nebo, pa nije ni dolazilo u obzir da ga proslijedim dalje. Čuvala sam ga tako neotpakovanog godinama u jednoj šarenoj kutiji potpuno zaboravljajući i da postoji. Ta se kutija čak i preselila sa mnom kada me život odveo na drugu adresu i nisam joj čačkala po sadržaju, jer su unutra bile sve te neke sitnice podsjetnici na osobe kojih na neki način više i nema u mom životu kao i na događaje iz žutog perioda mog života.
Početkom avgusta ove godine došlo je vrijeme za generalno pospremanje i prva stvar koje sam se latila bila je upravo sporna kutija. Otpakovala sam onaj parfem i podlakticu počastila mirisom tek toliko da ustanovim koliko mi je zapravo mrzak ne računajući na to da ova ja više nije ni naznaka one prijašnje ja. Umjesto averzije razvila se prava pravcata čarolija. Prezrela dinja sa napomenom “jedi, tu su sve sami vitamini”; kroasan Daily sa krempitastim punjenjem kojim se počastim skoro svako jutro (ako niste probali, šta čekate); ispržene suncokretove sjemenke; plata starog šporeta stavljena na dva reda crvene cigle koji su jedan od drugog odmaknuti pedesetak centimetara napolju; ispod plate gori vatra potpomognuta šišarkama, a na plati velika šerpa puna kasnih pečenjaka koji se skupa sa isjeckanom bundom kuhaju do miline; miris ruku nakon pojedenog pečenjka; malo mirisa rakijskog kazana negdje u daljini dok pijani kazandžija nagovara djeda da ide provjeriti kom koji tek treba da nadođe; podizanje najlona sa tog upakovanog bureta uz oslobađanje roja komarica i pipkanje pokrova; trotoar okupan posljednjom ljetnom kišom dok nas mama vodi da kupimo školski pribor za predstojeću školsku godinu; kilogram limuna čije se kapljice gube u našem čaju od pet na čistini ubranih biljaka ne bi li nas školarce zaobišao val prve gripe; kapljice suncokretovog ulja koje salati daju lakirani sjaj; mahovinom obloženo dno reljefa za potrebe domaćeg zadatka iz predmeta priroda i društvo; septembarske ruže penjačice i pored njih još neke cvjećke rođene iz poklonjenih pelcera mami ljubiteljici istih; kupanje dan prije prvog dana škole; miris sapuna kojim se moradosmo dva puta dobro nasapunjati uz nadzor nekog od odraslih sve dok koža ne zašktipi od čistoće, jer pobogu kako u nove pobjede nemirišljiv…
Parfem Sunflowers je septembar spakovan bočicu, ni ljeto ni jesen, nego i jedno i drugo, ali bez sukoba, preklapajući se nevjerovatnom postojanjošću i aurom za malo novca.
Ovu priču završavam riječima komšije S. čiju istinitost život potvrdi bezbroj puta:”Ljepota parfema je ionako u nosu mirisača.” Samo eto na nos mirisača utiče mnogo toga životnog, a mirisač koji vam ovo piše je prvo morao da zavoli sebe da bi se uopšte upustio u ovakav vid opisivanja.
P.S. Nikad nije do boje, nego do ljudi, al’ de ti to shvati na vrijeme…