Brojni svećenici, franjevci Bosne Srebrene, obitelj i prijatelji oprostili su se danas u Tuzli od fra Franje Ninića, župnog vikara Franjevačkog samostana Tuzla i župnog upravitelja Župe Zvornik-Srebrenica. Bio je franjevac čiji je život bio posvećen služenju ljudima, vjeri i dobru.
Prije ukopa, sveta misa zadušnica služena je u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, u Tuzli, koju je predvodio fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene uz koncelebraciju stotinjak svećenika. Vjernici, subraća franjevci, svećenici i brojni građani oprostili od čovjeka kojeg su pamtili po blagosti, skromnosti i iskrenoj ljudskoj toplini.
Crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. U tišini molitve i sabranosti, uz riječi evanđelja i oproštajne poruke, od fra Franje su se oprostili mnogi koji su ga poznavali, ali i oni koji su se s njim susretali tek povremeno, a koje je osvajao jednostavnošću i otvorenim srcem. Brojni svećenici i redovnici svojim su dolaskom iskazali poštovanje prema subratu koji je ostavio dubok trag u zajednici.
“Smrt je uvijek teška, a kada odnese nekoga u punini snage u godinama, kada je mogao još toliko toga dati, tada nas ostavlja ranjenima, zbunjenima i s mnogim pitanima na koje ne nalazimo jednostavne odgovore”, započeo je svoj oproštajni govor od fra Franje, provincijal fra Zdravko Dadić te dodao da su njegova želja za jasnoćom i stavovi ponekad nekima izgledali provokativni, ali uvijek je pristupao ljudima s empatijom i dobrotom.
“Njegova jednostavnost bila je franjevačka, njegova čvrstoća evanđeoska. Franjo je poznavao mnoge i nikada se nije bojao ni teških tema ni teških trenutaka. Njegov pastoralni rad bio je pun zauzetosti i govorljivosti, a njegov pogled nije bio ograničen samo na mjesto gdje je bio poslan. On je nosio u srcu i one koji su bili na rubu, koji su trebali potporu, ohrabrenje i brata koji je bio blizu u teškim životnim trenucima.”
Na katoličkom groblju Borić, gdje je fra Franjo položen na vječni počinak, zavladala je tišina ispunjena tugom, ali i zahvalnošću. U oproštajnim riječima istaknuta je njegova ljudska dobrota, nenametljiva prisutnost i spremnost da sasluša svakoga, bez razlike. Bio je fratar koji je živio ono što je propovijedao – blizinu čovjeku, mir i razumijevanje.
“Danas u srcu nosimo jedno veliko pitanje, zašto? Zašto tako rano? Zašto kad je toliko toga još mogao dati? Zašto baš on”, pita se i sam provincijal.
Fra Franjo Ninić bio je i istaknuti intelektualac, franjevac jasne misli i hrabre riječi. Nije se mirio s nepravdama, šutnjom pred zlom niti s podjelama koje razdvajaju ljude. Dosljedno se zalagao za dijalog, istinu i pomirenje, vjerujući da je čovjek uvijek važniji od ideologije, a mir od svake pobjede. Njegova borba protiv nepravde bila je tiha, ali postojana – vođena riječju, primjerom i nepokolebljivim moralnim stavom.
Duboko je volio Bosnu i Hercegovinu, njezinu složenost i ljude, smatrajući je prostorom susreta, a ne razdvajanja. Knjige su mu bile stalni suputnici, izvor znanja i nadahnuća, ali i alat kojim je gradio mostove među ljudima.
Posebno mjesto u njegovu srcu imala je Srebrenica, u koju se uvijek vraćao noseći poruku nade, suosjećanja i vjere u dostojanstvo svakog čovjeka. U gradu teške boli, fra Franjo je bio znak svjetla i podsjetnik da se patnja ne smije zaboraviti, ali da se život i nada moraju čuvati.
“Njegova pastoralna briga za Srebrenicu i Zvornik nije bio samo posao i puko zaduženje. Bio je to dodatni napor, poziv, poslanje, susret s ranama koje još krvare. Sa životima koji i danas nose teret daljnje i bliže prošlosti. On nije odlazio tamo samo po dužnosti. Odlazio je, jer je osjećao da tamošnjim ljudima treba čovjek nade. U tim mjestima on je bio tihi graditelj povjerenja, onaj koji je znao da je Evanđalje ne bira mjesto, da Kristovo svjetlo dopire i u najdublje tame. Bio je brat i onima koji su bili daleko od crkve, brat ljudima koji su tražili razgovor više nego odgovor, blizinu više nego objašnjenje”, podsjetio je provincijal na fra Franjinu blizinu sa Srebrenicom.
Fra Franjo Ninić bio je snažan intelektualni glas svoga vremena, franjevac koji je razumio da odgovornost vjere ne prestaje unutar crkvenih zidova. Kroz medije i društvene mreže javno se i jasno suprotstavljao zlu, nepravdi, licemjerju i svemu onome što razara ljudsko dostojanstvo i dijeli društvo. Njegove poruke bile su promišljene, hrabre i često opominjuće, ali uvijek utemeljene na ljubavi prema čovjeku i istini.
U svojim istupima neprestano je podsjećao da temelj svakog ljudskog i društvenog života mora biti evanđelje – ne kao puka riječ, nego kao način življenja. Govorio je da bez evanđeoskih vrijednosti nema ni pravednog društva, ni istinskog mira, ni suživota. Upravo zato njegov angažman nije bio politički ni ideološki, već duboko evanđeoski i ljudski, usmjeren na izgradnju zajednice u kojoj će dobrota, solidarnost i odgovornost prema drugome imati prednost nad mržnjom i podjelama.
“Što nam ostavlja fra Franjo? Ostavlja nam primjer franjevca koji ide tamo gdje drugi rijetko idu. Ostavlja nam smirenost u riječima i ozbiljnost u dijelima. Ostavlja nam ljubav prema bratu i ljudima. Ostavlja nam otvorenost prema svijetu koji se mijenja. Ostavlja nam svoju dobrotu, svoj umor, svoju blagost. Ostavlja nam jednostavnost koja liječi. I ostavlja nam prazninu. Ali prazninu koja govori o veličini njegova srca. Naš Franjo sada živi. Ne više s nama, ali živi u Bogu. I vjerujemo da nas čeka kraj vremena gdje ćemo jednom ponovno biti zajedno. Dragi brate Franjo, hvala ti za tvoju blizinu, tvoju jednostavnost, tvoju ljubav. Hvala ti za tvoje ruke koje su blagoslivljale, za tvoje riječi koje su tješile, za tvoje srce koje je služilo”, rekao je na kraju provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Zdravko Dadić.
Odlazak fra Franje Ninića ostavio je prazninu, ali i trajnu uspomenu na život ispunjen služenjem i dobrotom. Tuzla se danas oprostila od franjevca koji nije tražio priznanja, ali ih je dobio u srcima ljudi kojima je bio oslonac, prijatelj i tihi svjedok vjere.
Maja Nikolić
