Piše: Jagoda Iličić
Put od Tuzle do Sarajeva je ZIP line. Taj osjećaj kad ti na Karauli nešto začagrlja u motoru pomiješan s naletom adrenalina i panike može se lijepo upisati u turističku ponudu naših krajeva. Ako u tvom autu nikakva životinjka ne ispušta sumnjive zvukove onda te sigurno čekaju bliski susreti treće vrste s krivinama i vozačima koji vole suprotnu traku do kamiondžija koji vole zalijepiti znak mercedesa centimetar od tvog gepeka. Priroda je divna.
U Sarajevo sam, prije dva dana, sletjela kao s rolerkostera. I nije samo slijepi putnik ispod haube bio kriv. Bilo je tu sastanaka koji su mi oplemenili dušu i nekih s kojih mi je upućena protestna nota jer se nisam pojavila na njima. Moj klon je na godišnjem odmoru, ali koga to zanima.
Ta me je nota pogodila u oko pa sam se u restoranu na kome se odvijao treći sastanak prostrla koliko sam duga i široka i polupala koljena koja sam tek zaliječila u Panonskim jezerima od prethodnog pada u ambulanti gdje me samo donji dio leđa neke nepoznate gospođe spasio da ne razbijem glavu. U posljednje vrijeme često padam, ali nekako i ustanem.
Elem, u ne baš pokretnom stanju smo i auto i ja a treba se vratiti kući. Zovem divnog majstora Edu koji je, ujedno, i moj psihoterapeut u ovakvim situacijama. Sve poslušam što kaže. Podignem haubu, vidim kapa ulje, nazovem šlep službu. Bogato je moje iskustvo s BIHAMKom i ZONOM i divnim ljudima koji rade kao šlepadžije. Mnogo je divnih mjesta s kojih su me šlepali pred Edinu garažu. Iz Omiša u kome su nam zarezali gumu na parkingu ispred pansiona do Trnova na kome nam je izbio plin. Uskoro dolazi kamion koga vozi nasmijani vozač i u tren oka moja je škoda ukoljenčena i natovarena.
-Ništa ne brinite!- kaže šlepadžija, samo ćemo svratiti po moju ženu da se ne vraćam sam iz Tuzle. Vozimo se neko vrijeme uskim ulicama uz brdo. Meni sve super dok ja nisam za volanom. Pokupimo simpatičnu gospođu i sad nas je troje u kamionu. Usput vozača zovu da mu kažu kako i njemu kapa ulje.
– Pa kako ćemo?- pitam ja zabezeknuto.
-Ništa ne brinite.- umiruje me. Dosut ćemo ulja. Ako stane, ima labudica. I eto nas na putu. Usput se njih dvoje šale i razgovaraju o svakodnevnim stvarima. Djeca, unuci, zimnica. Ljubav među njima je opipljiva, ljekovita. Ona opaža psiće i cvijeće kraj puta, on je začikava. Trideset godina braka. Usput stanemo da kupimo nešto za jesti. Sad smo već škvadra. Ja uletim za hamburgere a oni nakupuju punu kesu bombona, banana i sokića. Sve počinje sličiti školskom izletu samo što smo svi prevalili pedesetu. Vrijeme leti. Ostavljamo auto kod majstora. Kaže da je problem neki dio mađarskog imena, semering. Voze me kući. Šlepadžija fotka krajolik, zove kćerku da joj pokaže gdje sjedimo. Pijemo kavu. Kažem, prespavajte ako vam se ne vraća u Sarajevo i to ozbiljno mislim.
Danas vadim protestne note iz glave i liječim koljena. Semering je zamijenjen. Ljeto je otišlo.
Pitali su me na tom sastanku na kome sam bila kako su to ljudi iz Tuzle generalno dobri? Svi imaju neka lijepa iskustva s njima.
Svugdje ima dobrih ljudi- odgovaram. Sve te ZIP sajle na koje smo zakačeni i po kojima jurimo manje su zastrašujuće kad znate da vas na drugoj strani čekaju ljudi slični šlepadžiji i njegovoj ženi. Sve može biti problem, a opet, sve i ne mora biti problem. Čak i kada ode semering, polupaš koljena, kapa ti ulje i klon ti otkaže – važna je perspektiva.
