Piše: Ivona Grgić
Za vrijeme Adventa u mnogim se bogobojaznim domovima nije slušala muzika. Dok smo bili djeca ovo nas nije mnogo zanimalo, jer je jedina muzika za nas tad bila uvodna špica crtanih filmova. Kako smo rasli tako se u naše živote useliše pjesme kao lastavice pod strehe, pa smo po cijele dane nešto pjevušili. Neko je u to vrijeme slušao grupu “Colonia”, neko pak Eminema, a neko narodnu muziku.
Slušanje narodne muzike se krilo k’o guja noge, inače se nađeš na meti mnogih koji su odlučili da to nije u fazonu. Moja najbolja drugarica iz tog perioda ujedno i moja prva komšinica Suzana je obožavala “Coloniu”, a ja sam varirala između Eminema i Sinana Sakića.
Nama je Advent uvijek poteško padao, jer kako pobogu imati trinaest i jedanaest godina, a lišiti sebe muzike četiri sedmice, kako? Suzana je imala modernu, muzičku liniju, ja walkman i mali Grundingov tranzistor na baterije koji je tata u ratu nosio na liniju. Za kasete i CD-ove nismo imale novca, pa smo svakodnevno vrtile one dvije-tri koje imamo na putu od kuće do škole praveći kompromis između naših različitih muzičkih ukusa. Ona je imala dva CD-a kod kuće, pa smo se tokom adventa svaki dan sastajale u isto vrijeme – kad joj mama ode nahraniti mal, puštale muziku, ali ne preglasno i skakale dok nam se duša ne nađu u nosu.
Isprva smo ličile na dva mlađahna jarca koji skaču po bašči uživajući u bezgraničnoj slobodi, a kasnije smo osmislile koreografiju imitirajući plesačice iz spotova. Naš je plesni podijum bio prostor oko stola i između stola i šporeta u njenoj kuhinji niskog stropa po kojem je bila pokovana lamperija.
Za vrijeme adventa smo svakodnevno plesale samo uz samo četiri pjesme da nas njena mama ne bi uhvatila u toj raboti, jer su se u našem kraju običaji poštovali meščini rigoroznije nego državni zakoni. Meni bi mama oduzela walkan još prve sedmice adventa, krajem novembra, pa na putu od kuće do škole i obrnuto, nismo slušale muziku. Bilo je i dana kada naši odu negdje u goste tokom adventa, a mi se saberemo, raspalimo migajuće lampice na jelkama, odvrnemo muziku i za tren se nađemo u disku.
Neobičnim smo pokretima navikle svoje želudce da više ne reaguju na višesatno vrtenje u krug, a lisne mišiće da se ne pale ubuduće. Nerijetko su nam se i mlađa braća pridruživala, pa smo provodili divne, plesne trenutke u danima kada je muzika zabranjena. Jedne takve večeri dok snijeg pada kao lud, okupljeni u Suzaninom toplom domu skakali smo uz jednu svima dragu pjesmu.
Kao pahulja
dok se okreneš u trenu
prođe godina
i sve što danas
tako je stvarno
sutra je samo uspomena…
Obećali smo tad jedni drugima da nikada nećemo jedni drugima sutra biti samo uspomena. A onda nas je život demantovao odnoseći nas u različite države kao vjetar pahulje, promijenio nam muzičke ukuse i naoružao nas tehnologijom koju ti mati i otac ne mogu oduzeti početkom adventa, jer si odrastao, pa možeš uvijek slušati muziku i to po vlastitom izboru.
Nakon njihovog odlaska počela sam i ja poštovati adventske običaje i lišavati se muzike te četiri sedmice, peći listove za gibanicu, praviti kolače, postiti kad se treba postiti i ono najbitnije – pokušavala sam da postanem bolji čovjek. Davno mi je nekad baka, mamina mama, rekla da se u adventskom periodu muzika ne sluša jer su sv. Josip i Marija bili progonjeni u vrijeme Adventa, a mene i danas dan nekako baš u vrijeme adventa progone stihovi “kao pahulja…sutra je samo uspomena…”
