Naslovna Istaknuto Novi tjedan s Ivonom: Usput!

Novi tjedan s Ivonom: Usput!

21 veljače, 2022

Kada sam pošla u školu, put od kuće do škole bio je makadamski, a od škole do grada je bio asfaltiran. Blizu škole je bila autobuska stanica, udaljena od moje kuće tačno dva kilometra i devet stotina metara, zaokružićemo na tri kilometra, pa sam svakodnevno pješačila po šest kilometara. Dva dobra dijela puta su nenaseljeni i obrubljen gustom šumom. Najmrže su mi bile zime bez obzira na to koja sam smjena i u koji razred idem. Kada sam bila druga smjena vraćala sam se kući po mraku, a kada sam bila prva smjena morala sam po mraku u školu. Uz sav taj mrak, nerijetko se dešavalo da neko od komšija pusti psa, kojem prošće i nije bilo neka ograda, pa je valjalo i s tim deverati. Kao po običaju baš su te komšije bile gluhe čak i na prijetnje i jedini im je argument bio:”Moj cuko samo izgleda strašno, neće on napast’ djecu, nije nikad nikog ujeo.” Zvuk automobila tokom tih noćnih ili ranojutarnjih povrataka ili odlazaka je značio ili stvarnu opasnost, ili bezrazložnu opasnost, ili pak da je neko poznat ko će ti stati. Bilo je u našem selu i divnih ljudi koji te povezu od stanice i umjesto da te dovezu do račvanja za svoj zaseok, produže ta dva kilometra i odvezu te do kuće iako im uopšte nije usput. Bilo je i ljudi koji te povezu do svoje kuće, ali im na pamet ne pada da produže taj neki kilometar i poštede te prolaska kroz dio omeđen šumom. Doduše, nisu oni ni bili dužni da te uopšte povezu, a kamoli do kuće, samo eto nekako su bili neugodni ti njihovi govori kada se zaustave pored svoje kuće, koje su ničim izazvani obavezno držali:”Nisam ja taksi, znaš li ti kol’ko su bila ova kola, ne hrnd’o ja njih po onim rupačama. Šta fali malo i pjehe? Ništa. Ih, mi smo od Soline išli pješke kad smo išli u školu, od Soline, ej! Vi današnja djeca živite, ja, ja, živite. Kako je samo nama bilo…” Jednog je dana moj mlađi brat došao kući. Mrak je već bio pao.

– Nećete vjerovat’ ko me povezao! – svečano je govorio – Pjevač Hari Mata Hari. Da mu samo vidite auta. Stao mi kod sokačića i doveze me do skretanja za naš sokak. Ja sam bio van sebe. Zamislite, čak je i vas sve pozdravio. I tebe, seko! – naglašavao je – Mamice, znam da si mi rekla da ne sjedam sa nepoznatima, ali Hari nije nepoznat, on je svima u državi dobro poznat.

Jedan čovjek iz sela zaista liči na Harija, a mama je znala da je on došao za božićne praznike.

– I veliš stao ti kod skretanja za naš sokak? – započela je mama šegu mrtva ozbiljna.

– Ja, bona.

– Baš čudno da Hari zna gdje tačno živiš.

– Vidiš, to mi nije ni palo na pamet.

– Kažeš da je i mene pozdravio? – ubacim se i ja – Kako on uopšte zna da ti imaš sestru?

Onda smo se mama i ja pošteno ismijale i objasnile mu ko je njega zapravo povezao. Brat se malo durio zbog naših šala, pa se kasnije primirio i rekao:”Šuti, dobro da nisam tražio da mi šta otpjeva.”

Bilo kako bilo, vremena su se mnogo promijenila. Put je asfaltiran, čak je i onaj šumski dio osvijetljen uličnom rasvjetom, komšija je sve manje baš kao i pasa, djeca se, ako ih uopšte i ima, voze u školu i ne moraju sami ni kroz osvijetljeno, a kamoli kroz mrak i hvala Bogu da je tako. A život vozi i ne staje, nekad po makadamskom preko rupa, nekad po asfaltiranom, neka, kako god da vozi svakako pri tome ne remeti dobre ljude u činjenju dobrih stvari, iako im često nije usput.