U nedjelju 2. studenog, na Dušni dan kao i svake godine, na groblju časnih sestara na Josipovcu slavljena je sveta misa. Na mjesto, gdje su nekoć živjele i pokopane časne sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi, vjernici rado dolaze i sudjeluju na svetoj misi.
Tuzlanski vjernici svake godine na Dušni dan i na blagdan svetog Josipa mole za pokojne časne sestre koje su ostavile velik trag u životu tuzlanskih katolika i povijesti grada. Prije svete mise okupljeni su vjernici molili krunicu pred spomenikom na kojem su uklesana imena časnih sestara pokopanih na Josipovcu. Svetu misu je predvodio samostanski vikar fra Mijo Ljubos koji je u propovijedi promišljao o prolaznosti čovjekova života i o vječnosti kao cilju svakog kršćanina.
„Nijedan nas dan u liturgijskoj godini ne podsjeća na Isusovo uskrsnuće kao svetkovina Uskrsa i Dušni dan. Grobovi su mjesto prijelaza, mjesto počivanja pokojnih, ali oni su i vrata kroz koja se prelazi u vječnost, u raj. Zato bi svatko od nas u sebi trebao gajiti nadu. Uskrsnuće bez nade teško opstaje. Gdje su velike patnje, sumnje, nemiri, nevolje i nered, ondje dolazi na kraju nada koja je bila na granici života i smrti, to je onaj događaj koji je promijenio povijest – Isusovo uskrsnuće. Apostal Pavao je u poslanici Galaćanima govorio kršćanima da ne oplakuju za svojim pokojnima kao što to rade pogani ovoga svijeta. Grobovi su samo znak jer težimo za nečim višim, većim, dostojanstvenijim. Godine su samo broj, ali ima nešto u nama što ne stari, a toliko je uzvišeno i veliko. Duša je ona koja se ne mijenja. Naš će jezik pokazati kakvo je naše srce i kakve su naše misli“, dio je fra Mijine propovijedi koji se dotaknuo i mjesta na kojem počivaju časne sestre Kćeri Božje ljubavi. „Sestre su ovdje pokopane. Davno su ovdje živjele i radile. Od ljudi, koji su čuli priče o sestrama, čuo sam da su bile velik blagoslov za ovaj grad. Mi, redovnici, trebamo biti taj blagoslov“, nastavio je fra Mijo i zaključio: „Neka nas primjer pokojnih sestara i naših pokojnika više podsjeti koliko smo nestalni i prolazni na ovome svijetu – poput cvijeta i trave na livadi koji danas jesu, a već se sutra suše i venu.“
Nakon svete mise su časne sestre, koje danas žive i rade u Tuzli, sve počastile kolačima i čajem. Josipovac dvaput godišnje postaje mjestom molitve i susreta tuzlanskih vjernika, no nastojanje da Josipovac bude vraćen pravim vlasnicima – Družbi Kćeri Božje ljubavi, i dalje se nastavlja.
M. B.
