Piše: Zlatko Dizdarević
Ima nas različitih po starim navikama iz “bivšeg života” spram čuvanja uspomena koje, normalno, blijede ako ih se ne pokušava sačuvati. Mnoge od njih su zaboravljene i u gomilama starih kutija gurnutih po ćoškovima u stanu, pod krevet ili na dno raznih ormara…Godinama se daju obećanja samome sebi da će se zasukati rukavi i uroniti u pospremanje tih raznih papira, dokumenata, fotografija, pisama i tekstova i onda jednom dođe čas kada se ta obećanja, ipak, moraju ispuniti. Sva ta istorija mora se ili baciti, ili konačnio pažljivo pregledati, sortirati i nakon silnih iznenađenja doživljenih tom prilikom smjestiti u ostavštinu, nekome u kući ili izvan nje.
Došle su, eto na red i u mene slične kutije, fascikle, koverte i kese pod krevetima i na ormarima, uz stotine knjiga u povelikoj kućnoj biblioteci, pa ladice pune uspomena iz hodanja po svijetu, svega onoga što se skupljalo unaokolo godinama jer se “ne smije baciti, trebaće…”
I tako, eto, požutjela dokumenta iz drugog života, vraćaju u sjećanja zaboravljene ljude i događaje, mjesta, činjenice, pokazujući kako je i puno toga što je nekada izgledalo nemoguće postalo moguće i obratno. Uz to i kako smo za mnogo onoga što će tek doći imali signale koje smo ignorisali. Ispalo je, eto, ni da nismo nakon puno godina svi ostali isti, neki iz “bivšeg života” čak ni blizu onome po čemu smo se znali. Isplivavaju i dokumenti u šta smo i kome vjerovali, a kome nismo. Pa i to gdje smo se, sada se vidi, strašno prevarili, a gdje nismo ni trena. A našao sam i vlastite tekstove o svemu ovome. I o tome, recimo, ko je “ostao”, a ko je nestao i iz života i iz sjećanja kao da ga nikad nije ni bilo.
Isplivavaju nebrojeni zapisi o “onome prije”, pa upoređeni sa “ovim sada”. Sve skupa baš vrijedni i kao lični dokumenat. Puno je toga izazov za razmišljanje i u primjercima sačuvanih novina koje smo onda sa ogromnim zadovoljstvom i srećom ispisivali i uređivali. Kuljaju uspomene koje mame osmijeh, čuđenje pa ponakad nevjericu ali i tugu. Uz nepobitnost da se život kotrljao kroz dvije različite državne i društvene realnosti, ma kako ih ko nazivao, volio ili ne volio.
Ne tako davno napisao sam, i evo sada našao u jednoj od kutija, tekst koji naknadno uzvitlava emocije uz spoznaju ko smo i šta smo bili, pa više nismo, ko nam je nekad i sasvim lično bio bitan, pa više s razlogom nije, koga nekad nismo ni primjećivali, a postao nam je blizak, u šta su se neki oko nas kleli glasno i javno, a danas sjećanja na te kletve kriju spoznaje o puno toga što živimo a sa tim kletvama mnogi se više ni u putu ne sreću. Prirodna “evolucija” ili jad ljudski ? A sve je tako i na nivou planete koju je iza kulisa, sila sa vrha svijeta ciljano modelirala drugačije nego što smo mislili i kako su nas uvjeravali da će biti. Navikli smo se na zlo koje se proširilo kao virus na svim stranama i od njega napravljeni biznis, što ga danas živimo kroz očigledan raspad nekadašnjeg takozvanog međunarodnog poretka. Ma koliko sve to često i ne prepoznavali na vrijeme.
Čitajući razna dokumenta što ih je iznjedrila kobajagi naša politika, a zapravo gurana iz vrhova Evrope uz ovdašnje orgazmičko zadovoljstvo i profiterstvo lokalnih “lidera” na tome, u šprdnju se pretvorila i konstatacija uporno ponavljana evo već bezmalo dvije decenije – i zapisana puno puta u medijima iz kutija – kako “Bosna i Hercegovina na evropskom putu postiže impresivne rezultate…”
Iz današnje perspektive, posebno mi je za oko zapao jedan zapis iz stare kutije na kojoj piše: ” Put po Americi ’81. ” A riječ je o zabilježenim sjećanjima na jedno uzbudljivo putovanje preko okeana gdje mi je kao mlađanom novinaru bilo omogućeno da vidim puno od onoga što vjerovatno, mislio sam tada, nikada ne bih vidio. I piše u sačuvanom dnevniku kako mi je nakon omogućenog cjelodnevnog kopanja po čudesnom arhivu biblioteke u Washingtonu i dokumentima iz istorije “sile nebeske” – dopao ruku i govor George F. Kennana iz 1948. godine o “planiranju vanjske politike SAD-a…”
Kennan, diplomata i istoričar, bio je, zna se, jedan od stratega hladnog rata. Upamćen je kao otpravnik poslova ambasade SAD u Moskvi 1946. i autor dugog telegrama odatle u kojem je ustvrdio “ekspanzionistički karakter SSSR-a…na što treba odgovoriti”. Na tom tragu je i njegova teorija “zaustavljanja” ugrađena u Trumanovu doktrinu i hladni rat. Dobio sam tada u biblioteci i kopiju tog govora, uz mnogo drugog što me interesovalo o istoriji i politici Amerike. Sa mnogim drugim “sjećanjima” sa putovanja, pohranjenim pa potisnutim. I sve je završilo u onoj kartonskoj kutiji. Ovih dana sam je otvorio, prašnjavu, i zastao na pasusu iz Kenanovog dokumenta. Piše: “Posjedujemo oko 50 % svjetskoga bogatstva, no samo 6,3 % svjetskog stanovništva…Takav položaj nameće zavist i srdžbu drugih. Naš glavni budući zadatak jest – osmisliti sistem odnosa kojima bi smo zadržali takvu nejednakost. Da bismo u tome uspjeli, moramo se odreći sentimentalnosti i sanjarenja… Trebamo prestati govoriti o nejasnim i nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnih uslova i o demokratizaciji. Bliži se dan kada ćemo morati upotrijebiti i otvorene koncepte moći. Ako nas tada ne budu ograničavale idealističke krilatice, tim bolje”.
I bilo je potom što je bilo, bez “idealističkih krilatica”, došla je Koreja, pa Vijetnam, Afganistan, Irak, o raznim “proljećima” da se i ne govori…
Poodavno već, evo informacije na ovom tragu sa adrese malbrixworldhr.com, prema kojoj je od ukupno 248 ratova u svijetu, od 1945. do 2001.godine, njih 201 pokrenula izravno Amerika. I krnji saldo bez ratova u minule dvije decenije, govori o stotinama hiljada mrtvih, milionima raseljenih, 14 biliona dolara za smrt kao biznis. Uz rezultat u kojem je cilj primarno otimačina raznih vrsta, sila je pravo, a realnost sve ono što je Kenann kazao o ljudskim pravima, životnim uslovima tamo gdje im je noga došla, i o “demokraciji” generalno.
Danas se mnogi sjećaju kako je 2017. godine to potvrdio u izuzetnom govoru od samo nekoliko minuta i Oliver Ston pocrtavajući: “Nije riječ o pojedincu ili partiji, već o sistemu…” Uz novi uvid u stare tekstove sve mi je to minulih dana potvrdio i Villiam Engdahl knjigom “Uništite Kinu – Što Washington čini da obuzda kineski utjecaj na svijetu”, napisanu 2013. I vidim da je baš onaj pasus Georgea F. Kennana objavljen u uvodu kao svojevrsni moto Engdahlove knjige. Llnija od 1948., preko 2013. do danas…pedantna i konzistentna.
U poređenjima misli i istina iz starih kartonskih kutija sa aktuelnim zbivanjima po svijetu, ratnim i političko/profitabilnim, mogu se naslutiti i novi pomaci. Hiljade pa i stotine hiljada demonstranata protiv monstruma raznih vrsta i njihovih zločinačkih politika javljaju se danas tamo gdje ih nije bilo. Pa ipak, još je mnogo više prevaranstskih šutnji povodom zla, nego jasnih, otvorenih pa i konkretnih operacija koje je nekada tražila i legitimirala “međunarodna pravda” što je otklizala čak i do šprdnje. Treba li o tome danas više od Gaze ? A istovremeno, pripremali su se i pripremaju po svijetu i razni drugi pakleni planovi, zavjere i prevare ali bez efekta kod onih što su ovo morali da prepoznaju, pa nisu. Pa i kad prepoznaju, zna se zašto se prave da nisu. Čast istorijskim izuzecima koji su svojevremeno htjeli trećim putem, otvorenih očiju i bez dodvoravanja “silama nebeskim”. “Nova klasa” ih danas omalovažava glasno. U nas posebno.
Sila je grabila a tzv. neoliberalni kapitalizam cvjetao kako su to tvorci zamislili. Još je jedna “bivša” knjiga skrajnuta a kultna bezmalo dvije decenije od objavljivanja: “Doktrina šoka” autorica Naomi Klein. Sve što niste znali, a htjeli ste da znate o novcu, profitima, pljačkaškom tržištu neoliberalizma i lažnim snovima slobode, bilo je tu. Naomi je na vrijeme rekla što treba ali svijet nije na vrijeme povjerovao. Pa eto, neka se pročita makar danas, sa velikim zakašnjenjem. I o smislu uzimanja, milom ili silom, pa zato i o Nobelu za ekonomiju Miltonu Friedmanu 1976. za ekonomiju čiji su studenti, “Čikago bojsi”, bili savjetnici diktatora Pinocheta.Taj Nobel je tada bio, složili su se mnogi, za osmišljavanje sistema uzimanja, a ne za ekonomiju. Gomile su dokaza za to u današnjem otvaranju starih kartonskih kutija.
Nismo tada razmišljali kako će izgledati kada se to počne otkrivati i čitati godinama kasnije, bez obzira na uvide u zlo dostignuto kroz godine. Posebno u sve ovo u nas, “na putu na kojem postižemo impresivne rezultate” A ljudi su znali istinu. Eno i jednog intervjua u tadašnjem “Svijetu” kojeg sam sačuvao pa sa nostalgijom sada čitam: “Pušteno je tržištu i tehnologiji da misle umjesto nas. Što nikako ne mogu, jer nemaju ni mozga ni duše, ni razuma ni etike. To ionako više nije u modi… A tržišta baš briga za nas…”
Kako će sve ovo što izgledati nekom za deceniju ili dvije kad i ako bude čitao zapise iz današnjih dana. Dva su rješenja: Ili se potruditi da ti zapisi budu drugačiji, mada je pitanje da li se sa nama ovakvima to više može. Ili neće biti nikoga da čita. Svijetom će ispočetka hodati stvorenja koja ne znaju čitati. Pakosnici kažu da bi ova druga varijanta po prirodu bila bolja.
