Piše: Zlatko Dizdarević
Odavno sam naučio – stjecajem prilika koje su mi pružene u nekim drugim vremenima – da se puno toga što se u životu uobičajeno dešavalo različitiim ljudima, ni u putu sretnutim i temeljno drugačijim, zapravo kotrlja podjednako istim pravcima i skončava na isti način. Od sudbina pojedinaca, ma koliko se činili različitim i drugog “genetskog koda”, do čitavih društava i zajednica na prvi pogled različitog porijekla i istorija. Otud nerijetko i stare slutnje velikih, pametnih i mudrih ljudi sa raznih strana svijeta prepoznajemo po sličnim idejama što prate na isti način i mnoge nepoznate sa kojima se nikada nisu sreli.
Evo, ovo mi je – ma koliko možda bilo nejasno i bez specijalnog povoda – palo na pamet prevrčući neke svoje stare objevljene rukopise što mi i nakon puno godina vratiše iste asocijaciju spram realnosti danas. Čudno je eto što često iznova pronalazimo iste i već ostarjele primjere za ponovljenu realnost.
Zapetljano ? Možda, ali storija kaže:
Prije petnaest godina napisao sam tekst pod naslovom “Žuti vjetar”, objavljen tada u knjizi “Hiljadu i druga noć” koja je, valjda i zbog mnogih potvrđivanih starih slutnji štampana kasnije još dva puta. Povod mi je za to tada bilo sjećanje na sjajan intervju koji je ljubljanskom “Delu” dao David Grossman, izraziti pacifista i izraelski pisac čudesnih romana i velikog broja knjiga za djecu, prevedenih u cijelom svijetu. A onda, prije bezmalo dvije decenije, posebno je upamćen po knjizi pomenutog naslova, kojoj sam se vratio svojim tekstom, gonjen lažima svijeta u vezi sa svime što je otvoreno teroriziralo obespravljene Palestince.
Radilo se tada o već mitskoj arapskoj legendi o žutom vjetru, “Rih asfar-u, koji će pokuljati iz pakla i zapaliti cijeli svijet ako unaokolo ne pobijedi mir, i to odmah!” Onaj mir kojemu je Grossman sve posvetio u životu i stvaralaštvu. Posebno nakon tragedije mlađeg sina poginulog u libanonskom ratu. Govorio je nakon toga da pouzdano zna kako će do toga doći u svijetu u kojem se Palestincima svjesno i ciljano ne omogućava država gdje bi trebali živjeti ljudski, mirno i onako kako imaju pravo, u slobodi. Već tada je znao tim povodom često kazati: “Danas je mnogo više nepovjerenja i mržnje nego prije desetak godina. Sukob dobija mitske razmjere…”
U novinarskim traganjima za istinama Bliskog istoka i prije toga pronalazio sam neupitne dokaze Grossmanovog pacifizma. Ta opredjeljenja i kazivanja postala su posebno uočljiva na tragu one legende o “žutom vjetru” prije petnaestak godina. Jer već je tada Gazom vladala strava za koju je Grossman kazivao kako sve to dobija strašne razmjere…Uvjeren pri tome da će se mitski i legendarni “žuti vjetar” osvetiti zločincima za neposluh i nezaustavljanje strave i to – odmah !
Tu počinje i priča koja pokazuje koliko je mnoge – stare i nimalo slučajno rađane legende – ciljano nastajali novi egoistični svijet brutalno izigrao i mimo neupitnih istina sa svim dokazima o tome. Zločine u Gazi svijet nije zaustavio, ni onda, ni danas. Naprotiv, time im se izruguje svakodnevno, ma koliko se lažno prenemagao obećavajući im kraj. I to – odmah ! Ovih dana, eno, i Benjamin Friedman, profesor međunarodne sigurnosti na Washington University, otvoreno je kazao da “Izrael namjerno ubija civile u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali jer zna da ih Amerikanci neće spriječiti u tome…!” U moru drugih notornih dokaza za ovo, iole razumnom promatraču tamošnjeg genocida, dovoljan je podatak da je Washington do sada isporučio Netanyahuu pedeset hiljada tona eksploziva i oružja uz vojnu opremu vrijednu 22,5 milijardi dolara. A ništa se od onoga što bi nekada izgledalo da se mora, neupitno i energično, učiniti u svijetu protiv ovoga – da je to zahtjev, nada i duboko ljudsko očekivanje od prirode koja je čovjeka učinila drugačijim od svih drugih živih bića – ne dešava se. Naprotiv, ciljanim otsustvom reakcije, de facto se podržava nastavljanje monstruozne akcije!
Grossman se nije pozivao na “žuti vjetar” vjerujući u njega tek onako, “literarno” ili na način kako su to iskreno i istinski vjerovali beduini. Kao što su vjerovali i u moć sunca i mjeseca, u snagu prirode i neba. Grossman dodatno i u smisao ljudskosti pa čak i sa svim novim i interesnim poticajima suprotnim nekadašnjem poimanja humanosti u čovjeka. Takva su nova vremena. Ali njegov poziv za pravdu i zaustavljanje zla životno su ugrađeni u djelovanje što je neupitno iskazano kroz njegove sjajne i često čudovišne tekstove, literaturu i ljudsku poruku, posebno pa i ponajprije namjenjenu najmlađima što tek artikulišu svoje poglede na svijet sa svim njegovim zamkama i nakaznostima.
Ono što mi je povodom svega ovoga, evo po drugi put i nakon petnaest godina palo na pamet na tragu teksta pronađenog u vlastitoj pomenutoj knjizi, jeste gorka istina kako danas, sve više i sve uočljivije nego nekada – prije dvije, tri, pet decenija…sve više velikih, grandioznih ideja, ljudskih angažmana, poziva zaogrnutih u pravdu i humanost ostaju nerealizirani, izdati, zaboravljeni pa čak i ismijani. Koliko je bilo nekada nedvojbenih ideja i akcija, poziva i odluka velikih institucija svjetskog poretka, da se uradi nešto što se mora bez zadrške, a sve za čovjeka i planetu. I uradilo se. Nije bilo poziva na “žuti vjetar” uprkos i velikim ratovima i zlu. Civilizacija je ipak dominantno hranjena ljudskim potrebama, zajednički utvrđivanim pravilima interesnih odnosa na planeti, uz kakvu takvu solidarnost, priznavane vrijednosti i odluke koje podrazumijevaju napor i snagu društava kojima je interes zaustavljajnja zla – odmah ! Proizvodnja smrti nije bila najprofitabilniji planetarni biznis. Sada jeste. A da bi to bilo tako, strateška neophodnost jeste proizvodnja mržnje kao povod za business-ratove i njihove profite. To je tražilo ispiranje ljudskog uma, promjene ljudskih narativa, ismijavanje humanosti i logike, satiranje pameti, znanja i elementarnog ljudskog digniteta. Sve to planski, ciljano, kalkulantski i legalizirano, zločinački.
Danas, kroz pustinje ljudskog duha na nekim drugim vjetrovima koji donose zlo jašu neljudi što hladno ubijaju metkom, boleštinama i glađu hiljade i hiljade djece, žena, nevinih. I idu dalje. Jer, pobijedili su u svjetskoj svakodnevnici, pa i u nas, potpuno druge politike trenirane na drugim računicama, interesima i bez ikakvih osjećanja. Džaba sjećanja. Duga epoha varanja je završena. Istine i neistine ne određuju više vjetrovi pustinje i beduinske legende uz slobodnu i zdravu prirodu. Sve to određuju danas unaokolo monstruozno bezosjećajni moćnici i njihova tehnološka čudesa što mijenjaju svijest i profil masa, nekada naslonjene na znanje, sposobnost, inteligenciju i iskonsku ljudskost, uglavnom.
Pobjeda interesa i profita po svaku cijenu, legalizirane sile i politike pod njenim skutima zove se i u udžebenicima “liberalni kapitalizam” Ništa to nije više ni šokantno ni novo a otkrivano još prije petnaest godina. Eno toga i u tekstovima od tada: Ustanovljen je termin za projekte organizovanog zaglupljivanja, sofisticirano kazano širenja neznanja ili “zamračivanja znanja”. Robert Proctor, istoričar znanosti sa Univerziteta Stanford, tada je utemeljio naziv za namjerno širenje neznanja – agnotologija! Sve je služilo da bi se lakše prodao proizvod ili dobila naklonost. A znamo šta “proizvod” i “naklonost” danas znače. Proctor nije imao dileme u kreiranju i definiranju smisla funkcioniranja planete još onda kada je Grossman uzaludno očekivao “žuti vjetar”, kazavši: “Živimo u doba radikalnog neznanja te je čudno da ikakva istina dolazi do nas…”
U ovakvom svijetu, danas, logično je da nema više mjesta ni za evropske kobajagi intelektualne mekušce i njihove starinske igrice, ni za “lidere moćnih zemalja” koji nemaju ni hrabrosti ni posebno egzistencijalnog (profitabilnog) interesa da cijeli novi planetarni proces okrenu u drugom smijeru. Naprotiv.
I je li čudo onda što se u snovima bolno povrijeđenih, koji ne priznaju poraz i degradaciju pa ne sahranjuju nadu u otpor zlu u imaginaciji, snuje svijet sa pravdom i nekim novim klincima. Pa makar i uz iluzije o nečemu poput novog “Žutog vjetra”. Zato je ponekad i dobro naići na tekstove od prije puno godina i temeljem njih dodatno osvijetliti i vlastite pristanke na svekoliku današnju projektovanu debilizaciju društava i masa, uz zamračivanje svijesti o svemu što je bilo elementarno ljudsko. I to traje i traje. Uz samo ispotiha sjećanja još uvijek koliko – toliko normalnih, da je moglo drugačije uz mnoge vjetrove. Makar i ne bilo odmah.
Naravno, ako vam mnogi novi, vještački i sofisticirani syber “žuti vjetrovi” već nisu pobrisali pamet, želje, sentimente, sposobnosti i ljepotu sjećanja na to ko smo bili i zašto više nismo.
