Piše: Zlatko Dizdarević
Muke mnogima iz današnjih starijih generacija ovdje jesu sjećanja na bivša vremena, ukrštena sa svim ovim što nam se danas dešava. Evo i da skratimo na samo minulih trideset godina. I na uporna poređenja sa onim u što smo vjerovali pa to postalo gorko smiješno za nove standarde. Ali, možda i još više, na uporna prisjećanjima na ono u što su nas uvjeravali „veliki i važni“ iz svijeta koji su nam, recimo, onim „mirovnim sporazumom“ iz Daytona, potpisanim evo tačno prije tri decenije u Parizu, zacrtali put u bolju budućnost!
A „budućnost“ iz dana u dan sve gora i gora uz perverznu činjenicu da je bezmalo prevlađujući zaključak tim povodom, u ovom očajnom, a famoznom i prihvaćenom stanju mentalnog sklopa kod većine: „Ja i… ?“ Eno i promišljanja o „daytonskoj realnosti“ danas, spram projekta budućnosti potpisanog u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Ili, uporedimo, recimo, reakcije na ovo što sada živimo sa već dubioznim „vizijama“ o budućnosti prije samo deset godina.
I eto, u upornom kopanju po bivšim vremenima i vlastitim iluzijama, naiđem u gomili svojih tekstova napisanih u minule tri decenije i na jedan pisan uz „obilježavanje“ dvije decenije Daytona. Pod naslovom „Osam razloga za (ne)sreću“ pobrojano je bezbroj razloga za još uvijek iluzije onda i evo muku danas. Što zbog vanjskih pogleda na našu realnost, što zbog ovdašnjih istina ili zabluda o toj realnosti.
Ostade mi gorko sjećanje na pisanje tada o tome koliko smo, u samo deset minulih godina između dva „obilježavanja Daytona“ ostali uporni na svekolikoj nizbrdici bez kraja i konca. A tada se sa vrha EU čak zvanično izjavljivalo kako „BiH na putu prema Europi postiže impresivne rezultate…!“ Danas, evo nas na samom dnu ljestvice onih u regionu koji bi u Uniju.
Pa evo zato sada dijelova tog teksta, da se prisjetimo gdje smo i sa kojim iluzijama bili prije samo deset godina, a gdje smo na dan napunjene decenije poslije. Na putu prema EU… Počeo sam svoj pomenuti tekst tada, tužno upoređivan sada sa decenijskim nastavkom “uspjeha“ danas, ovako:
„Kaže ovih dana jedan sarajevski šeret iz raje kako mu je muka od godišnjica i zvaničnih datuma. Veli, uvijek nam od toga bude gore…“ Rat jeste zaustavljen, ali nije završen. Država nije napravljena. Dušu dalo za obilježavanje ali ni nalik nečemu što je proslava…“
Pisalo je dalje… „Da se želi nešto primjerenije uraditi ovim povodom, ona izmišljena državna zastava bi bila spuštena na pola koplja pa organizirana relevantna rasprava koja bi pokazala gdje je stvar propala i zašto ne može da funkcionira…“
Napisao sam tada, prije decenije, šta je sve jedna ovdašnja novina našla u izjavama raznih EU zvaničnika kao daytonski povod za tezu da je, eto, sve tad baš nekako prelomno i izuzetna prilika za konačno okretanje ka svijetloj budućnosti. „Taj su ‘prelom’ pobrojali pojedinačno, baš onako kako rade svi što su Dayton smislili radi njih samih, a ne radi nas, vjerujući da su nas time pospremili tako da smo svi mirni. Do prve geostrategije zla. I evo kako izgleda taj pregled nježnih uvjerenja da je, eto, sve nekako na svom mjestu uz obilježavanje dvije decenije Daytona, dakle otkako nam je sreća pokucala na vrata. Da narod zna kuda sretan hrli :
Prvi razlog da povjerujemo kako je kucnuo čas za veliki preokret u odnosu na BiH je u tome da je zamor Evrope za proširenje sada – prošlost ! Posebno pred pritiskom izbjeglica. Eto naše šanse ali, samo ako BiH bude imala efikasnu vlast koja je partner EU… Pa pada li ikome na pamet da eto baš to nemamo punih dvadeset godina, ne zato što ne umijemo, već zato što nećemo. Ne ući u EU je projekt svake ustavno-dekomponirane vlasti, a ne slučajnosti. Jedino postojeći status quo tzv. oligarhiji obezbjeđuje ostanak na slobodi i bezočnu bahatost i otimačinu poput najcrnjih anarhija u Africi. Tačka dva kaže da je šansa eto baš dvadeseta godišnjica Daytona! Pa nije rasulo stvar datuma i godišnjica, već plana destrukcije i kontinuiteta u provedbi tog plana. Na tridesetu godišnjicu, kada bi je ovako dočekali, šanse bi bile proporcionalno manje… Tačka tri, kažu, preokret u BiH će nastati, zamislite, presudama Karadžiću i Mladiću u Den Haagu. A sasvim je vidljivo da se uz legaliziranu praksu, po kojoj svi presiđeni zločinci tamo automatski postaju javno heroji, vaspitna vaspitna uloga i zamišljena nakana Suda pretvorila u čistu šprdnju. I motiv za obnavljanje animoziteta i mržnje u onih koji bi trebalo da se mire. Ko je tu napravio temeljnu grešku i zašto, ovim je povodom manje bitno ali se sve dovršava kao priča o golemom neuspjehu cijelog projekta pomirenja… Prema Tački četiri je budući uspjeh BiH u nečemu što se zove promjene i napredak u regionu! Koliko se vidi, napredak je samo u odnosima što su bezmalo u novom pucanju. Sujete, bahatost, kaprici do primitivizma kao pušteni su s lanca a dvije decenije svekolikih napora, novca, aktivizma, prelijepih riječi i optimizma bačeno je pod noge… U takvoj situaciji slutiti konačni pozitivni prelom za sudbinu Bosne doista je groteskno. Peti razlog za skorašnju sreću Bosne i Hercegovine u vrijeme vatrometa za Dayton stvar je potpune klaustrofobije i neznanja u ozbiljnim pričama. Zove Stabilizacija bošnjačkog političkog faktora i zrelost lider. Zrelost za šta, nakon nakon procesa »sazrijevanja« unatrag, evo dvije decenije. Ni nezrelijih lidera ni nerelevantnijeg političkog faktora preveslavanog od svakoga kod kuće i u inozemstvu. Tu nikakav izborni rezultat ne pomaže. Rezultat se računa u utakmicama na velikom terenu, a ne u mahali. Šesti je razlog na tragu objektivne situacije – kulminacija svekolike krize u zemlji, ekonomske, političke, socijalne, psihološke…Ovakvo stanje jeste mogući upaljač za preokrete. Ali za to treba imati ideju vodilju, lidere, podršku, kontekst, u našim uslovima razumijevanje i pomoć i sa strane. Umjesto toga, autori ovog političkog snoviđenja sami konstatiraju da imamo u dvije decenije nakon Daytona »dvije federalne vlade zaredom bez legitimiteta i parlamentarne većine, sporo i bezidejno Vijeće ministara (Vladu) i rastočene kantonalne vlade…Sve ovo šansa za preokret ?! Najblaže kazano – neozbiljno. Sedmi razlog za odlučni iskorak ni u šta je, kažu tumači sage o prekretnici: Ekonomsko iscrpljivanje. A voda došla do grla u tolikoj mjeri da se, konačno, mora isplivati.
Daljeg bauljanja po mraku ne može biti. Izlaza bi možda i moglo biti kada bi bilo »opsežnih, hitnih i radikalnih mjera« . A toga nema. Pa će, kažu, država izgubiti ekonomske i finansijske temelje bez kojih neće opstati. A sve ono naprijed, govori da tih temelja država odavno nema, pa opet opstaje.„
Bilo je napisano tada, prije deset godina, u pomenutom tekstu na kraju, i ovo: „Nesvijest o BiH, tvorevini rijetko viđenoj u teoriji države i prava, kako tu nauku znamo od Prvog svjetskog rata pa naovamo,duboka je. I bremenita budalaštinama. I kod onih izvana i kod takozvanih lidera iznutra što naručuju ovakve ‘analize’, sebe radi. Pa ako su interes i kleptomanski maniri ovih kod kuće razumljivi, jer može im se, u čemu je tajna ponašanja spram Bosne onih izvana. I poguravanje da proslavimo i obilježimo, šta bilo, samo neka se nazdravlja. Da li je tek u tome što nemaju vremena za bilo šta osim za sebe same… Ko zna, možda to i jeste razlog da se sada digne čaša. Vina ili himbera, sasvim svejedno. I da se ugasi svjetlo…“
I evo dođe treća decenija. Ja i ? Onda, kod „obilježavanja“ one druge nekako se znalo, koliko – toliko, ko je blizu istine a ko nije, šta hoće svijet a šta, kao, hoćemo „mi“. Danas evo ni „svijet“ nije što je nekad bio, a pogotovo nismo „mi“. Ne samo da nismo što smo nekad bili već više ne znamo ni ko je ko, ko je sa kim a ko protiv, šta je država kojoj i političari i ambasadori i mnogi probuđeni „patrioti“ odriču ustavni smisao i kredibilitet – i sve to u ime Daytona ! Onog za kojeg su prije samo deset godina i profi-optimistici, domaći i oni iz svijeta, pisali baš svašta, što iz interesa, naslade ili neznanja. Pa kad i sve to tako kazano i napisano danas postane jadno-smiješno u novoj realnosti – čovjeku padne na pamet kako sve one nekadašnje Dayton iluzije treba, zapravo, objesiti mačku o rep! Tuga je što više ni tako jakog mačka nema, pobjegao je i on, preslab mu rep za nas koji više ne znamo ni ko smo, ni šta hoćemo, ni kuda idemo. Pa opet, valja nam „obilježiti“ važne tri decenije Daytona, toliko bitnog da se ne možemo složiti o čemu su tu uopšte još radi. Osim da od te političke
političke igre u kojoj je osnovni smisao poraziti drugog a ne zajedno požuriti u sretniju budućnost, praviti biznis i samo biznis. I to nam baš dobro ide. Današnja treća decenija Daytona zato je za Dayton još jadnija nego druga, ali za uspjesne tvorce biznisa stvaranog na tom jadu, bezbroj je razloga da stvar bude ne samo „obilježena“, nego čak i slavljena.
I onda, nastavljamo dalje, istim putem. Sa istim igračima i njihovim ciljevima.
