Piše: Željko Ivanković
I premda se nalazimo tek na polovici godine, već sad se s mnogo prava može reći kako je izložba u povodu 100. obljetnice rođenja slikara Marija Mikulića u Collegiumu artisticumu (8. – 28. svibnja) u sarajevskoj Skenderiji, ponajznačajniji kulturni događaj godine. Ne govori ova tvrdnja samo o ne baš bogatom kulturnom životu Sarajeva i BiH, jer se svakako ne smije zaboraviti ni sjajna izložba Safeta Zeca „Molitva“ ili predstojeći, trideseti po redu, Sarajevo film festival, koliko o stvarno impozantnoj izložbi upriličenoj u povodu stoljeća autorova rođenja kad je u reprezentativnom presjeku na 162 slike (ulja na platnu i šperploči) i na preko 150 crteža (re)prezentirano cjelokupno Mikulićevo djelo. Ta je rijetko uzorna izložba okupila na jednom mjestu sve najvažnije iz slikarskog opusa Marija Mikulića: najbolja djela iz fundusa Galerije BiH, Istorijskog muzeja, Muzeja Sarajeva, iz privatnih kolekcija, te, dakako, iz bogatog nasljeđa obitelji Mikulić, i to u rasponu od najranije slikareve mladosti do radova rađenih zadnje godine njegova života.
Čak i površniji poznavatelj slikarskog opusa Marija Mikulića (1924.-1991.) vrlo će brzo i lako identificirati u njegovu likovnom opusu tri dominantne tematsko-motivske cjeline: portreti, dalmatinski motivi, Ulica Vase Miskina. I više nego brojnošću slika, te se cjeline izdvajaju i svojom kvalitetom. Plijene pažnju i godinama nakon što ste ih prvi put vidjeli, koliko god da su se u novom postavu, u okviru ove izložbe, nametnuli kao najautentičniji autorov likovni glas. Slikarski eros Marija Mikulića iz tih slika naprosto vrišti svojom životnošću i desetljećima nakon što je jednom progovorio.
Naizgled brza, snažna, gotovo nervozna slikarska gesta iz tih platana i danas plijeni snažnom, sugestivnom ekspresivnošću. Nepotrošivom energijom.
Sad tek potpuno sagledavam zašto su mi godine trebale dok u svojoj glavi nisam potpuno posložio svu ekspresiju slikareva izgleda, dva iznimno temperamentna telefonska razgovora s njim, između ostalih (Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević…), iz vremena kad je rađena mapa „Tito u djelima likovnih umjetnika“, a ja u tom projektu bio „mali od kužine“, njegovih crteža s kojima su naše generacije, i ne znajući za to, drugovale od prvih osmoškolskih udžbenika, preko onih objavljivanih u „Odjeku“, s konačno snažnom i ne manje preciznom gestom na njegovim uljima.
I dok je Mario čudesan portretist, ponajbolji od svih koje smo imali, koji vam svu pažnju magnetski veže uz lica, uz oči i poglede, uz dušu osoba koje ste znali kao i onih posve vam nepoznatih; dok su mu dalmatinski motivi, dominantno brodice, ribe i ribari, trajni i gotovo nostalgičan dodir sa zavičajnim predjelima; najsnažniji i najupečatljiviji su mi bili njegovi motivi iz Ulice Vase Miskina na koju su gledali prozori njegova ateljea. Nekako su mi uvijek izgledali pariški, sa svim onim što taj pojam u slikarskoj abecedi moga svijeta znači: urbanost motiva, čiju nježnu krhkost čuva robusna gesta slikara i to u nanosima boja za koje ne znate je li više iskazuju ili skrivaju nervozu urbanosti.
Ono što dalmatinski motivi demonstriraju – ležernost svijeta (pa čak i urbani motivi: Hvar, primjerice), ono što portreti pokazuju – dimaniku unutarnjeg svijeta (Ismet Mujezinović, Meša Selimović, Josip Osti), to Ulica Vase Miskina živi u svojoj bipolarnosti – dramatiku unutarnjeg autorovog i aktualni ritam vanjskog svijeta. Sudar i kompatibilnost dvaju jakih svjetova. I nigdje, čini se, slikar nije više svoj nego u slikama s motivima njegove ulice. Sav njegov slikarski temperament koncentriran je, kondenziran je u gustim nanosima boje na tim slikama, čak u motivima večernjeg, oblačnog ili kišnog izgleda ulice ponajviše. Unutarnja dinamika autorova i sva dramatika ulice kao da se tu najistinskije slikarski sljubljuju. Te slike pršte koncentriranom, discipliniranom energijom, valjda svom onom energijom koju mu ne dopušta iskazati portret koji se sam sobom zadaje ili dalmatinska opuštena nostalgičnost. U slikanju ulice nekako se osjeća kao da se slikar hrve sa svojim motivom, izazivajući ga kao što on njega izaziva i stoga nimalo ne čudi da je taj motiv (pojedinačno) najčešći i najveći mu izazov. Tu istovremeno, gle paradoksa, osjetimo imanentnim i prozor, njegovo pulsiranje, koji stoji između slikara i njegove ulice, onu distancu koja slikaru treba da svoj odnos prema motivu ohladi do „objektivnosti“.
Gotovo da bi se u slučaju slikanja Ulice Vase Miskina moglo govoriti o četirima godišnjim dobima te ulice, o različitim dijelovima dana u životu te ulice, kao i o drugim, najrazličitijim izazovima kakvima je Mario s takvim slikarskim erosom morao odolijevati tragajući uvijek iznova za dušom te ulice, za vizualnim senzacijama te ulice, za njezinim raspoloženjima. Ili – za svojim raspoloženjima u vizualnom dodiru s njom! Nasreću, jer nam je iz te „borbe neprestane“ podario ponajznačajnije u svome slikarstvu.
Ne, neću ovdje o portretima, premda stojim s iznimnim poštovanjem pred portretima ljudi koje nisam poznavao, a neke od njih i prvi put sam vidio, tražeći u njima Marija portretista; neću ni o dalmatinskim motivima, premda i u svom stanu gledam jedan od njih (doduše u crtežu), ali moram poneku reći o Mariovu crtežu, jer on mi je, crtež, nekako i najbolji ključ za otključavanje vrata likovnosti Marija Mikulića. Za pokušaj razumijevanja jedne čudesne likovne osobenosti. Crtež je Mariov, već na prvu je vidljivo, brz, ritmičan, rezak, ali i šarmantan, a nerijetko i šeretski živ kao i njegove nemirne oči, prozor tog čudesnog temperamenta. Crtež, reklo bi se tek skicuozan, kao priprava za „ozbiljan“ likovni rad, ipak živi svoju cjelovitost, svoju puninu u kompoziciji. To se posebno vidi na crtežima koji predstavljaju svijet njegova dalmatinskog zavičaja.
Crtež otkriva autorov temperament, ono što ni najstudioznije rađeno ulje na platnu ne može prikriti. To neko neprestano otimanje o olovku (ili o kist) koje traje između đavla njegova temperamenta i anđela njegova talenta.
To je kod Marija Mikulića, posve sam siguran, moglo vidjeti i mnoštvo posjetitelja što je danima s nevjerojatnom posvećenošću obilazilo Collegium artisticum, koji je nakon dugo vremena iznova, pa makar i za kratko, vratio puni smisao svome imenu.
I koliko god bio čvrst u uvjerenju da u ovoj prigodi ne treba istaknuti nikoga, ne mogu najposlije prešutjeti ime Gorana Mikulića, ali ne zato što je on i spiritus agens i redatelj cijele ove velike kulturološke priče, jer netko to mora biti (a njemu je tu malo ravnih), nego stoga što je za ovu prigodu objavio i knjigu „Mario Mikulić – Sjećanja, slike, crteži, bilješke, govori i pisanja“ (Rabic, Sarajevo, 2024.), a ovo stoga što sam, po starinski, nepopravljivo uvjeren u jedno – scripta manent.
Iz istog je razloga i ovaj moj tekst!
