Naslovna Istaknuto Mateine knjiške mrvice. Đorđe Balašević: Dodir svile – Neki stari klinci

Mateine knjiške mrvice. Đorđe Balašević: Dodir svile – Neki stari klinci

 

Piše: Matea Tunjić

 

Nepisano je pravilo da umjetnike, bez obzira na vrstu umjetnosti kojom se bave, ne pitate kako nastaju njihova djela. Katkad će vam, na ovaj ili onaj način, oni otkriti tu tajnu, ali vrlo vjerojatno ni sami ne znaju otkud im sva ta inspiracija za pisanje i kako to da život, tu najzamršeniju priču najbolje izražavaju umjetničkim djelima – slikama, redcima, pričama, otpjevanim ili neotpjevanim stihovima. Možda im je jedino tako podnošljiva stvarnost  kako je u svom Dnevniku spominjao Bekim: “To ‘nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu’ je po Kristevoj jedan od razloga zbog čega se ljudi bave umjetnošću. Srce ti napukne još dok si dijete i onda ga čitav život pokušavaš zakrpati pisanjem, slikanjem, pjevanjem.”

 

Kad govorimo o umjetnosti i stvarnosti, uvijek se nekako naglašava da je proza realističnija i objektivnija od poezije, da pjesme bježe u apstrakciju, da su istovremeno subjektivnije, ali neshvatljivije. Zato valjda mnogi i izbjegavaju čitanje poezije. Puno je lakše udubiti se u dobar roman nego uživjeti se u sve dubine, skrivene u nekoliko strofa. A kad pak govorimo o poeziji, onda isto tako zanemarujemo njeno miješanje s drugim umjetnostima – primjerice glazbom, a u posljednje vrijeme, u dobu instagram poezije, i s ilustracijama. I premda bi estetičari imali mnogo toga reći o prethodnoj rečenici i raspravljali o tome može li se uopće nazivati nešto glazbom, ako sadrži tekst i je li poezija ono što stane u harmoniju nekoliko nota ili je to ipak glazba. A vi se, usto i pitate kako to da Knjiške mrvice u vremenu kad su vam obećale kratke priče sad opet govore o poeziji ili, još ‘gore’, glazbi.

 

Današnji datum, osim što graniči s početkom ljeta i najduljim danom u godini, krasi i to da je dobio titulu svjetskog dana glazbe, a po ovogodišnjem običaju, Knjiške su mrvice odlučile obilježiti i taj dan, premda se na prvu čini da glazba i nije toliko povezana knjigama, osim ako nisu ukoričeni notni zapisi ili se o njoj ne piše u estetskim raspravama ili nekim romanima, eventualno kratkim pričama. Međutim, današnje ste djelo već donekle pročitali, odnosno bolje rečeno, čuli ste ga na radiju, uživo, čak i na CD-u, ako pripadate onoj ‘iskusnijoj’ generaciji ili YouTubeu, iako je danas popularniji Spotify. Katkad ste ga i pjevušili dok ste čistili kuću ili stan, a možda ste pustili i koju suzu dok su Za treću smenu svirali D-mol. Možda ste, poput mog prijatelja i mene svaki put negdje u razgovor ubacili neki njegov stih koji se savršeno uklapao kao komentar, a za koji bismo znali da će sugovornik nadodati i sljedeći. A onda biste oboje sjetno dobacili i to da je Balaš zaista bio poseban virtuoz, da je rijetko tko mogao tolike emocije, priče i slike strpati u nekoliko stihova i, recitirajući ih, umjetnički otpjevati na gitari.

 

Dio se ovog djelca zaista može poslušati u nekom obliku, a slušajući ih pred oči će vam, ako im dopustite, doći i raspored madeža na njenim leđima koji je kriv za Provincijalku, zamislit ćete i Ringišpil na onaj dan kad je rešilo nebo da potopi svet. Vidjet ćete i Neke nove klince, pjevati im Uspavanku za dječaka i moliti se Samo da rata ne bude, a potom ćete ih pitati: “Znate l’ priču o Vasi Ladačkom?” Možda ćete nekim danima, primjerice u Miholjsko leto biti Namćor, a katkad Saputnik, Marina, Olivera ili Djevojka sa čardaš nogama.

 

Tko kaže da se pjesme ne mogu vidjeti? Tko kaže da pjesme ne pričaju priču? Međutim, dio današnjeg djela se zaista mogu pročitati i kratke priče u kojima novosadski virtuoz govori o nekim svojim životnim trenucima, od toga kako se na pozornici pojavio u bijelim tenisicama i farmerkama, preko susreta s medijima, kritičarima i dragim ljudima, nastajanju nekih ne baš dragih (da i pjesnici ih imaju), ne baš slavnih i onih pjesama, onog glasovitog koncerta u Sarajevu do, naravno, ljubavi. I nezaobilazno biste pjevali sve pjesme koje su otpjevale svoje, kao što biste uočili da je njegova proza prožeta lirikom. Tko kaže da u prozi ne može biti poezija? Tko kaže da u poeziji ne može biti proza? Za umjetnost “Vreme i dalje ostaje jedini žiri koji priznajem” i “Put do zvezda je samo etapa kružnog puta do sebe, i ako znaš prečicu nema potrebe da se puno lomataš po bespućima… Ne bato… Stigao si čim kreneš… Cilj nosiš skriven pod kaputom, istetoviran na grudima kao metu… I eto ti… U tome je tajna… U tome je jedini trik…”