Piše: Željko Ivanković
Ne postoji u naše vrijeme prostor koji emitira više gluposti, u količini i intenzitetu, od politike. Čak nam se, vjerojatno s pravom, čini da je to oduvijek tako. Jedino, što je ona (glupost) danas toliko zaljubljena u sebe, pa jedva može otrpjeti da svaki dan nije vidljiva, upadljivo vidljiva, a usput je i vlasnik sredstava koja je čine sveprisutnom i svevidećom u javnom prostoru, u našim životima. A, ona, već i zbog toga, silno podržana medijima putem kojih se objelodanjuje, narcisoidno zagledana u svoj vlastiti lik, nema se ni volje ni želje samoreferirati (čak ni kad dođe s onu stranu rešetaka), a da o mogućnosti i kompetenciji za takvo što i ne govorimo.
Pa se onda njezin vrhovni bog, budimo politički korektni – božica! Sancta Stupiditas – u svojoj podrugljivosti i ironičnosti, svakako multiplicirano mnogostruka, a ozbiljna kao i svi bogovi iz donjih sfera panteona, s vremena na vrijeme poigra olimpijskih igara gluposti. A kad cunami gluposti preplavi cijeli svijet onda ozbiljnim bogovima gornjeg dijela panteona ne preostaje drugo nego smisliti nekog Nou sa svaki put manje-više istim zadacima – Spasiti pamet i zdrave dosege evolucije!
No, da ni svi bogovi gornjeg panteona, a da o donjem i ne govorimo, ni sve Noe svekolike ljudske povijesti nisu u stanju ne samo iskorijeniti nego čak ni do jedne mjere isplijeviti veliku svjetsku baštu te čudesno invazivne biljke – gluposti – sve nam češće (iznova) pokazuju putujući cirkusi. Oni što ih, kad se protagonisti gluposti uozbilje pa ih nazovu – festival demokracije i u velikim valovima preplave zemlju, pa u mišje rupe (sretnije na Noinu arku, je li ponovno na nju red došao?!), čak i ako je samo nakratko, stjeraju sav razbor koji se mukotrpnim ljestvama evolucije milijunima godina probijao i žestoko borio za svijet koji ipak, čak i kad je identifikantan u promilima (optimisti ponekad znaju govoriti o, premda skromnim, ipak postotcima), negdje skrovito živi.
A, evo, ovaj put nas ne zanimaju nesuvislosti koje su nas zasule s druge strane Atlantika, čak ni one iz istočnih despocija, počevši od prvog susjedstva, nego samo prvo zapadno susjedstvo, gdje u veselom raspoloženju kao da je pobijedio, predsjednik Vlade i najveće stranke za svoga kandidata kaže „nismo imali boljeg“. A taj njegov najbolji nije dobacio ni do 30 procenata izbornih glasova. Nema boljeg, kaže on za čovjeka koji u svojoj školovanosti, a hodao je od fakulteta do fakulteta ganjajući vlastiti doktorat, užasno loše govori maternji jezik, ali je kao ministar u jednoj takvoj vlasti itekako znao kako doći do privatne klinike, do nekretnina u Zagrebu i Splitu, i koji je nadasve naučio rečenicu kako voli Hrvatsku i kako mu je Hrvatska na prvom mjestu. (Kao Muji iz vica – Japan!) Da mu povjerujemo nakon svih tih „stranačkih i patriotskih nekretninskih transakcija“? Ja mu vjerujem, čak i nakon što kaže da će, ako ne pobijedi, otići živjeti u Ameriku… Taj nesuđeni predsjednik Hrvatske s rijetko jeftinim patriotizmom, nakon kraha na izborima, ne samo da će u „gnjevu pravednika“ napustiti Hrvatsku nego je čak napao vlastiti narod kojemu je nudio svoj program i svoju viziju „bolje Hrvatske“, a taj narod (bit će glup?!) to nije prepoznao.
I malo sve to, nego predsjednik Vlade i Stranke, koji je u više od trideset puta u prošlosti ponavljao kako nema boljeg, a tog najboljeg mu je, uza svo njegovo povjerenje i zaštitu, više od trideset puta sklonio neki domaći ili strani istražni organ i to „samo“ zbog kriminala.
No, neka se kriminalom bavi netko drugi, meni je za oko zapela nevjerojatno upadljiva potkapacitiranost tih kadrova, napose onih medicinske struke, koji se vole hvaliti svjetskim renomeom. Neću o onima koji su s prstima uhvaćeni u pekmezu, ali, primjerice, uz kandidata za predsjednika Hrvatske, još je jedan visoko pozicionirani liječnik (potpredsjednik Sabora, valjda), k tomu i akademik i vitez nekog reda, u silnim problemima kad treba govoriti najobičniji hrvatski koji se već nauči do kraja srednje škole. U problemima mu je i ministar vanjskih poslova. (Uh, tek taj!) Itd., itd. Ali ako čovjek nema bolje, šta će? Biraj poslušne, pa dok traju – traju.
A kad već biraš poslušne, onda tu ima i onih koji u dokolici, kad nisu vlast i kad ne kolju krmad po okolnim selima, i umjesto da se bave, evo neću o učenju materinskog jezika, proučavanjem svojih ministarskih obveza, proučavanjem strukture fakulteta čiju su diplomu nekoć „nabavili“, oni se bave demonstracijom vlastite vatrene moći.
I ako vas još uvijek išta od toga čudi, i nakon tolikih desetljeća njihova patriotizma s jednom rukom na srcu, a s drugom u vašem novčaniku, ne bi vas trebalo čuditi, zaboravimo i njihovu opću, čast ponekom izuzetku, potkapacitiranost, vratimo se samo onome koji nije izgubio izbore ni s jedva 25% glasova njegova kandidata, ni s tolikim brojem „glupih pripadnika njegova naroda“ koji su bili protiv njega i njegova kandidata i ponavljajmo, zajedno s njim, „ovo je bio naš najbolji kandidat“ i jedini je problem što to, inače fini naš narod, nije prepoznao. A ne ni nesuđenog predsjednika glupava i jeftinim nacionalizmom obojena kampanja, ni frfljanje i mucanje na hrvatskom čim u kojoj rečenici izostane imenica i pridjev u ime kojih se naprasno obogatio. Čak ni predsjedniku koji ipak korektno govori hrvatski i još pokoji strani jezik.
Ostaje nam onda još samo taj predsjednik… Onaj što je uvijek stajao iza svakog od svojih ministara, pa i u onih preko 30 dosad uhvaćenih u kriminalu.
Ako njegovu inteligenciju ne vrijeđa sve to što se događa oko njega, ako njegovu inteliganciju ne vrijeđa svaki put izmišljanje opravdanja za svoje izbore, onda ni tu nešto nije u redu… Što li, bože?
Ne, neću o sudstvu, korupciji i sličnome, jer me sve to ovdje ne zanima. Samo ću o intelektualnoj kapacitiranosti… No, ni ona, očito, nije baš neka, čim mu ministar poljoprivrede, ribarstva i šumarstva može biti „magistar kineziologije“ s kupljenom diplomom, koji k tomu ne zna ni koliko treba škole do tog bijednog statusa „magistra kineziologije“!
Blago za to vrijeme, zahvaljujemo bogu, ribama u našim vodama, blago dabrovima u našim vodama i šumama, blago traktoristima na našim poljima iznad kojih noću bliješte, ako već ne mogu protugradne rakete, meci iz bogatog arsenala njegova oružja. Bit će da je barem za to politički i intelektualno kapacitiran. I tu ne može i ne smije biti zamjerki. Jedino, brate, da ne vrijeđaju materinski nam jezik i zdrav nam razum. A tu su, koliko vidim, svakim danom sve drskiji!
