Piše: Zlatko Dizdarević
U sjeni posljednjih događanja u Izraelu i Gazi, kod mnogih u svijetu neupitno vezanih za ono što mediji tumače kao “pozitivno”, dešava se svašta što to naprosto ismijava. Od činjenica da od Gaze, preko Libanona, Golana, Sirije pa do američkih refleksija, EU i Bliskog istoka i dalje sve vrvi od kobajagi “sitnih” događanja koja pokazuju koliko je daleko konačni, neupitni kraj organizirane višedecenijske drame palestinskog naroda. A sve je, zapravo, u istoj i uporno ponavljanoj činjenici da “planeta” nije spremna ići konačno i neupitno ka jedinom mogućem trajnom rješenju – formiranju države Palestine, uz postojeću državu Izrael.
Rješenje o državi Palestini se, de facto, i ne nazire u “Sporazumu o prekidu vatre” od minule nedjelje. Uostalom, riječ je o “prekidu vatre” a time se ne rješavaju suštinska pitanja istorijski zamrznutih i legaliziranih rezultata okupacija. Naprotiv, izvorni razlozi zbog kojih je često i dolazilo do “sporazuma o zamrzavanju vatri” ostaju do daljnjeg, do novog pucanja, okrivljavanja “druge strane”, pa iznova početka “vatre” koja će opet jednom,u ko zna čijem interesu iznova biti na tren “prekinuta”. Eto da bi se pokopali mrtvi, koliko – toliko raščistile ruševine i izvukle ispod njih hiljade ubijenih i onda išlo dalje sa vatrom do “sporazuma”.
U međuvremenu, moćnom promatraču sa vrha države koja evo prekraja svijet, a kobajagi je u zapećku ove drame, otvorila se čak mogućnost da izgovori doista dirljivu konstataciju kojom pokazuje razumijevanje značaja Gaze: “Gaza ima fenomenalnu lokaciju na moru, dobru klimu i potencijal za velike stvari, nepocijenjivu vrijednost” – ponovio je Trump netom nakon ulaska u Ovalni ured Bijele kuće, zapravo već poodavno izgovorene riječi zeta Jareda Kushnera, očigledno i u kontekstu ukupnih percepcija svjetskig događanja kalkuliranih i kroz porodični business. Usput, istu”poslovnu” jabuku sa Trumpovim zetom zagrizao je i Aleksandar Vučić, prodajući mu ruševine nekada zgrade Generalštaba JNA u Beogradu. Naravno, kao početak širenja poslovne hobotnice u Srbiji.
Storija o raznim profiterskim pozadinama planetarne drame u Gazi, na Zapadnoj obali i drugim palestinskim okupiranim teritorijama, duga je koliko i sve skupa od Nakbe, katastrofe 1948. Od lukavštine tadašnje Britanije i vlastitih benefita u “ostavljanju” tadašnji protektorat u Palestini Izraelu i Palestincima, neupitno u korist Izraela, sve do današnjeg dana. Naravno, i uz niz kasnijih loših procjena o vlastitim kapacitetima i interesima, dobrog dijela “palestinske braće” sa Bliskog istoka. Storija se nakon decenija krvi, zločina, nepravdi, protjerivanja i genocida trenutno sasvim jasno ilustrira ovih dana izjavom izraelskog ministra vanjskih poslova, u toku susreta sa kolegom iz Mađarske, u kontekstu nedavnih presuda Međunarodnog krivičnog suda u Hagu protiv izraelskog premijera Netanyahua i tadašnjeg ministra odbrane Gallanta, za zločine u Gazi. Ministar Gideon Saar jasno definiše neupitnu poziciju Izraela, ali i svijeta sa svim presudama i odlukama, slijedećom tvrdnjom: ” Korumpirani ICC je izabran da djeluje u maniru neviđenog presedana protiv demokratske države Izrael koja se najviše napada i kojoj se najviše prijeti u svijetu…”
Ni riječi o “statusu” Izraela u svijetu, ni mentalnom sklopu velike većine lidera tamošnje “demokratske” države, ni neupitnom kalkulantskom otsustvu najvećeg dijela svijetskih vrhova koje održavaju sve ono što je decenijama osnovni temelj izraleske “demokracije” legaliziranog zločina. U odbrani! Na svoj način, ne samo u Izraelu ovakvom kakav je, takvi temelji grade se i održavju posvuda unaokolo po svijetu. Najveći dio toga naziva se interesom, pa projekatom, onda politikom, pa se u sve ugrađuju korupcija i država, stranake,”ideologija” pa konačno pojedinaci…
Jedna od storija o taktici na tragu ove logike, a vezana uz Izrael, Palestinu, Gazu i unutrašnje igre koje su hrana za dalji, dugoročni nastavak svega, analizirana je minulih dana u Jerusalem Postu, dnevniku iz Tel Aviva. Analiza je povodom “ponavljanja povijesti”. Slučaj je iz 2005. kada je tada ministar finansija Benjamin Netanyahu napustio Vladu Ariela Sharona, samo sedam dana prije nego što je Izraelska armija, IDF, počela da napušta obalu u Gazi implementirajući prethodnu odluku Vlade. Na konferenciji za medije to je obrazložio tvrdnjom da “Gaza postaje baza za islamistički teror, da svi to vide, Hamas postaje sve jači itd.”
I evo ponavljanja sa sadašnjim ultra–ortodoksnim ministrom Nacionalne sigurnosti Itamarom Ben-Gvirom koji je objavio u nedelju ujutro, neposredno pred stupanje na snagu “Sporazuma o Gazi”, da napušta Vladu Netanyahua. Sa njim su Vladu napustila još dva ministra iz Otzma Yehudit parti Ben-Gvira…
Puno je pragmatskih detalja i nijansi o unutrašnjim relacijama između obadvojice desničara, Netanyahua i Ben-Gvira. Prvog, preambicioznog i prokazanog korumpiranog profitera (postoji i sudsku tužbu za ovo koja ga “čeka” nakon mandata prermijera) i drugog, koji je sa još jednim ultra radikalnim ministrom finasija Smotrichem, njihovim glasovima doveo Netanyahua ponovo na vlast. Netanyahua je ostavku podnio povodom odluke o napuštanju Gaze kao projekta premijera Sharona. Zastupajući i tada desnu poziciju Likuda, otišao je privremeno ali je ipak pripremao teren za naredno glasanje i poziciju premijera “principijelne desnice”sa Likudom na čelu. Tako se i desilo.
Ben-Gvir je sa dvojicom ultra desnih ministara napustio Vladu nakon što je većinom glasova prihvaćen sporazum o taocima – pod velikom presijom i protestima u zemlji zbog Netanyahuove “pasivnosti” u vezi sa oslobađanjem tih talaca. Ali, Ben-Gvir računa u ovim povodom na podršku većine mnogih desnih stranaka u Knesetu (u kojemu je važno imati 61 glas, jedan više od 50% da bi se formirala Vlada.). Računa i na logiku većine desničara, mimo njegovih, koji – kada ne bude talaca – neće više podržavati Netanyahua kao prije “sporazuma” sa Hamasom. Nije malo onih u Izraelu koji vjeruju da će “sporazum” koji je Netanyahu morao potpisati iz niza interesa u kući i u svijetu, biti bumerang što će mu se vratiti na nerdnim izborima. Logika je osipanje glasova što ih je imao ranije i od Religiozne Cionističke Partije, i njegovog Likuda, čak i najortodoksnije Shas partije. Mnogi među njima, vjeruje se, bivat će do narednih izbora bliži odlasku Netanyahua nego njegovom novom izboru.
Ben-Gvir sve to može gledati sa strane čekajući da taj period ojača i promovira njegovu “ultra-ortodoksnu” popularnost na liniji starih i dugih zahtjeva do radikalizama svake vrste a na liniji da – ne smije biti ne samo države Palestine, već ni Palestinaca kao iole ravnopravnijih žitelja sa njima u Izraelu, u “Judeji i Samariji”, na Zapadnoj obali. Posebno ne u Istočnom Jeruzalemu kao svetom gradu kojeg je još u prvom mandatu Trump proglasio cjelovitim i jedinstvenim glavnim gradom Izraela i tamo preselio US ambasadu, pa sve još proširio i sa “priznanjem” od Sirije davno okupirane Golansku visoravni.
Danas, promatrano iz pozicije ultra-desničara u Izraelu, i ne samo njih, aktuelni sporazum o izbjeglicama Netanyahu nije smio dopustiti. Ali eto, i to je sada pragmatski jer mu “liberalni” Izrael ostavljanje talaca Hamasu ne bi oprostio. Kada se na sve to doda niz drugih muka koje su sustigle “demokratski Izrael koji ima pravo da se brani” (Palestinci to, naravno nemaju evo već 75 godina) kao što su ekonomija i ratni standard na nizbrdici od početka drame u Gazi, pa uočljivo hlađenje mlađih Izraelaca za oblačenje uniforme, te vidljivo napuštanje zemlje onih što su došli da žive u zadovoljstvu, uz posao, nacionalni identitet itd. – rejting Netanyahua iz dana u dan je sve slabiji. Mnogi smatraju i definitivno nepopravljiv u periodu do narednih izbora 2026. ili, spominje se, čak i ranije.
Svojevremno Natanyahu napuštajući Vladu nije “izvodio” i svoju partiju odatle. Ben-Gvir je otišao iz Vlade sa svojim članovima. Netanyahuu je bio bitan imidž heroja koji će povući za sobom mnoge na narednim izborima, 2009. da ga dovedu na čelo premijera. I uspio je. Ben-Gviru je sada valjda jasno da još uvijek nema snagu kandidata za premijera i zato ide na odustajanje mnogih desničara, posebno radikalnih, ne samo u vladi nego i među širim slojem glasača od Netanyahua koji je dozvolio, evo, “pobjedu Hamasa” i “poraz Izraela” u takozvanom “Sporazumu o prekidu vatre” minule nedjelje.
Gledajući sa strane, ne čini se netačnim da će nakon povratka svih preživjelih talaca kući (za mnoge Izraelce je kasno), i stotina i stotina Palestinaca hapšenih godinama posebno po okupiranoj Zapadnoj obali (za mnoge Palestince prekasno), ostati različita osjećanja u Izraelu. Uz ova osjećanju spram “poraza” i “pobjede” Netanyahuu, premijeru, bit će zamjereno mnogo više nego Ben-Gviru, do juče sa partnerom mu Smotrichem, ministrom finansija, koji su bili tek “neophodne zakrpe” u Knesetu i Vladi Izraela.
Iza zavjese, istovremeno, kao uvijek kad nekome sluti pad u bogatoj karijeri počnu se pojavljivati svako malo podaci koji urušavaju pozicije lidera. Netanyahu je do danas na poziciji premijera Izrael, sa malim prekidom, ukupno 14 godina. Nikada do sada nije se vratio na to mjesto sa toliko muka i “repova”. Neophodno minimalno 61 mjesto u Knesetu kao uslov da sa koalicijom formira vladu donijeli su mu zajedno ultra – cionisti. Naravno, moralo im se i vraćati. I opet naravno, kod jednog od njih, ben-Gvira, sada i nakon pružene šanse probudila se očigledno ambicija za mjesto na kojem je njihov “Bibi” ovako dugo. Ostalo je, evo, poznato na način koji nije isti ali jako potsjeća na ono iz 2005. U oba slučaja, mada različita prema okolnostima, jasna je namjera da se u jačanje ambicije za dolazak u sami vrh vlasti ulaže ostavka koja će kod glasača stvoriti utisak o snazi i patriotizmu lidera.
Kako stvari danas stoje, čini se da će nakon svega sada Ben-Gviru biti lakše krčiti put do vlasti kojom će Izrael nastaviti sa najcrnjim strategijama i politikama uz radikalno osjećanje ultra desnice da im je to zavjet i obaveza. Bez ikakve šanse za državu Palestinu iz čega će se – i mimo jadne šutnje tzv. međunarodne zajednice i njenih vrhova – crpiti različite iskre protesta i ustanaka koje će Izraelu dati “pravo na odbranu” pod zastavama UN-a, EU, posebno Amerike sa Trumpom i mnogim malima koji obožavaju da ih veliki vole pa ih valja slušati. Primjera i u nas puno.
Kako bilo da bilo mahinacije “ponavljanja” istorije, da bi se davanjem ostavki u nijansirano različitoj formi realizovale bolesne ambicije i krčio put dalje u surovoj politici Izraela nad Palestincima i svima unaokolo koji njima i njihovim braniteljima i mentorima ne odgovaraju – nastavljaju da se primjenjuju.
Oni što više nisu ljubimci Netanyahua dobijat će iznova razne dokaze kuda je njihov nekadašnji izbor otklizao, uz svo “razumijevanje demokratskog Izraela”. sasvim usput, uskoro će široj javnosti biti dosupan i nevjerovatni američki dokumentarni film “The Bibi Files” autora Alex Gibneya, rađen uz pomoć i saradnika iz Izraela. Uz do sada neviđene autentične dokumente i snimke, neupitno precizno se razotkrivaju slučajevi korupcijskih skandala Netanyahua pa i njegove žene Sare. Od jadnih sitnih “potkupljivanja” nakitom, cigarama i šampanjcem, preko krupnijih ucjena i prevara u politici do onoga što autori nazivaju “ubijanjima da bi se ostalo na vlasti…” Bibi je, naravno, sve učinio i sam i uz najbliže poslušnike čuvare da na svaki način zaustavi izradu i distribuciju filma koji je prvo prikazan u novembru prošle godine na festivalima u Torontu i na Woodstock Film Festivalu, pa onda i dalje.
Izuzetno je važno za one koji decenijama surađuju sa Netanyahuom ili mu “sude” izvana, kao i za mnoge u Izraelu, hoće li Ben-Gvir nakon svega dobiti bilo koje od vodećih mjesta u samom vrhu države na narednim izborima. Sa njim bi sasvim izvjesno bilo još gore, za Palestince pogotovo. Uz to baš i nije miljenik u svijetu mnogima od onih kojima Netanyahu jeste. No, interes je interes, sa Izraelom i njihovim mjestom veoma važnim za sve. Posebno za Ameriku. Nije im džaba poodavno, na važnom skupu u New Yorku, tada premijer Sharon poručio: “Mi smo jači od njih i ovdje, i oni to znaju !”
A kako stvari stoje i tamo i u svijetu – šanse nisu male za ponavljanje istorije –na gore!
