Piše: Željko Ivanković
Bio jedan Karlo Veliki koji je vladao u VIII. i IX. stoljeću. A bio je i jedan Karlo Mali koji je vladao u XXI. stoljeću. Jedan je vladao većim dijelom današnje Francuske, Italije, Njemačke, Austrije, Češke, Hrvatske, a drugi najvećim dijelom triju malih županija. Zato je jedan bio Veliki, a drugi Mali. I ne samo zato. Prvi se stvarno, po naški, zvao Drago, a drugi je nosio deminutiv ili hipokoristik tog imena. Ne baš kao Pipin Mali, ali ga spominjemo zbog imena Mali, gdje bi se za ovog našeg Malog prije moglo reći Pipun Mali. Bio je mali i beznačajni već i zbog prostora kojim je vladao. A onda i zbog raspona stoljeća koji je dijelio Karla Velikog i Karlića Malog, dakle Drage Velikog i njegova deminutivno-hipokorističkog imenjaka iz XXI. stoljeća.
Između njih dvojice povijest je zapamtila desetke raznih Karla, pa nije red da se ne zapamti i ovaj Mali – Dragan! No, pogledajmo prvo zašto je povijest zapamtila ovog Velikog i zašto ga je počastila imenom Veliki. Od svih Velikih koje povijest pamti, Karlo Veliki bio je nepismen ili najnepismeniji velikan ukupne povijesti. Nepismen, a vladao je tolikim svijetom, bio preteča onoga čemu današnji Karlić, Karlo Mali tako deklarativno stremi – Europske Unije. I, da se razumijemo, nije zbog toga bio Veliki. Njemu je veličinu dala silna zauzetost da sebe opismeni, da oživi književno stvaralaštvo, formirao je impresivnu dvorsku knjižnicu, dvor je pretvorio u središte književnih aktivnosti, pokrenuo novu kulturu pisanja, novo pismo poznato kao karolinška minuskula, a taj je književni preporod proširio na sve dvorove njemu podložne, promicao je i vizualne umjetnosti i arhitekturu (romanika), provodio političke i društvene reforme… I sve to kao nepismen. Jer se okružio pametnijima od sebe (meritokracija!) inzistirajući na kulturnoj koheziji.
A Karlić, naš deminutivni Karlo, nije učinio ništa od toga. On akademik i počasni doktor budući da je pre-pismen i pre-pametan i nema nikog pametnijeg od sebe i ne može se okružiti pametnijim od sebe. Mediokritetokracija! Neki bi bili grublji – idiotkracija! On je, poslije Boga (možda?), najpametniji u svoje dvije-tri županije i svakako gleda da mu se ne približi nitko tko zna napisati i karticu suvisla teksta, a kamoli što drugo, a ako nekoga takvog i pripusti k sebi, gleda da to u njegovu katoličko-patrijarhalnom svijetu svakako bude žena, katolkinja podložna i zahvalna muškarcu. (Ali ne da bi zadovoljio ideju tzv. političke ravnopravnosti žena, nego radi političke manipulacije.) S tim da ovo katoličko može biti i jest hinjeno, a ovo patrijarhalno mora biti stvarno, autentično. Kao u njegovu selu. I svakako ne smije poznavati književnost i obrazovanje da ne bi krenula provjeriti sve te silne kupljene svjedodžbe, diplome i doktorate. Njihove titule! Dobro je da se ne razumije ni u kulturu i umjetnost jer joj može na um pasti da umjesto u kakvu vlastitu nekretninu poželi ulagati u kakav općekulturni projekt, u kulturnu koheziju svoga naroda, ako već ne i cijele svoje države. Ta, dosta je jedan Karlo Veliki. Ne treba nam još jedna, tamo nekakva Jadwiga, iz loze Kotromanića. A i davno su oboje živjeli. Karlo i ona. Dosta je našem današnjem Deminutivnom Karlu imati skup automobil, skup mobitel i odijelo. Sve to, dakako, uvozno iz svijeta Karla Velikog (EU), a sve ostalo može biti i balkansko i provincijalno-županijsko, kao što su i njegovo svjetovno i religijsko obrazovanje.
Što će Karlu Malom knjige? Još da ih se, ne daj bože, mora prepisivati (pa još i čitati?!) kao u doba Karla Velikog! Što će mu elitna znanja (sveučilište, akademija, enciklopedija) kad se sve to može imati na najnižem balkanskom levelu (reda radi), a uostalom može i bez toga, ako već imaš tolike nekretninski korumpirane poslušnike. Pogotovu, kad im već ne daš da budu iole obrazovani, slobodni, neovisni.., a oni, jadni, više vole, i malu nekretninu i veliku sinekuru, ili po milosti vlastodršca, apanažu, nego tamo neki status Diogena iz Sinope, „zloglasnog provokatora Sokrata“ ili Aristotela „kojemu je drag Platon, ali mu je draža istina“. A da i ne govorimo o Onome zbog kojega sjede u prvim redovima svih crkava od Moskve do Zagreba.
Nesigurnost, nedostatak samopouzdanja, a bit će i kopleks manje vrijednosti, pretočeni u aroganciju, ne čine od čovjeka Velikog. Ni Aleksandra, ni Karla, ni Petra. Uostalom, kao da je i važno biti Veliki igdje i ikad osim u bajci. Dovoljno je da si i mali lokalni diktator i već si za cijeli ostatak života (vladarskog!) isključio svako pitanje, svaku kritičku misao. I, eto, tako se stvaraju religije, ideološke diktature, despocije i u njima neupitni veliki vođa, a to što je on mali, svakako ne može smetati onima koji su, što stvarno što dragovoljno, manji od njega.
I ničega se ti vlastodršci ne plaše kao slobodnih, neovisnih, obrazovanih, kritički odgovornih i nepotkupljivih. I ništa više na svijetu ne mrze podanici tih i takvih vlastodržaca kao te slobodne, neovisne, obrazovane, kritički odgovorne i nepotkupljive jer im oni svakodnevno nagrizaju njihovu (ovdje katoličku!) „mirnu savjest“, oni su im nedosanjani ideal, kakvi bi oni rado bili da već davno nisu kupljeni na nekom ideološkom sniženju, na nekom black fridayu, pa umjesto da preispituju sebe i svoju korumpiranu podložnost ili svoga vođu, na nekom, primjerice Orwelovu predlošku (o kojemu vole pametariti), oni kao dobri psi privezani uz gazdinu vilu, laju na svakog slobodnog prolaznika.
I, eto, tako Karlo Veliki ostaje čudesan povijesni fenomen, a naš Pipun Mali traje i ostaje kao čudo balkanske provincije. Jer nije shvatio da se Veliki postaje zbog kulture, i jer se i dan-danas kad čuje riječ kultura „hvata za pištolj“.
Ali neka i takvih, jer zahvaljujući takvima i nastajale su, i postoje, i traju bajke.
