Tiho, bez javne rasprave i bez konkretnog objašnjenja, Tuzla je ostala bez Bijenala umjetnosti minijature, jednog od najznačajnijih umjetničkih projekata koje je ovaj grad ikada imao.
Manifestacija koja se odvijala u okviru Bosanskog kulturnog centra Tuzla tijekom 25 godina prerasla je lokalne i državne okvire, a danas postoji tek u katalozima, sjećanjima i prešućenoj institucionalnoj odgovornosti.
Kako ističe istaknuti tuzlanski arhitekt i umjetnik Mujo Grbić, Bijenale umjetnosti minijature nikada nije bilo samo događaj za Tuzlu ili Tuzlanski kanton.
„Bijenale je, znaju to mnogi, odavno bilo izvan bosanskohercegovačkih prostora.”
Grbić podsjeća da je Bijenale u jednom razdoblju predstavljalo izuzetan presjek međunarodne suvremene umjetnosti, s posebnim fokusom na Ex Jugoslovenski prostor. Umjetnici su se javljali iz cijelog svijeta, od Australije do Kanade, a organizatori su, kako kaže, bili zatečeni geografskom i umjetničkom širinom interesa.
Tijekom dvanaest održanih bijenala, nastalo je dvanaest reprezentativnih kataloga, uz niz izložbi nagrađenih autora i kontinuiran likovni život i između samih izdanja. Prema Grbiću, riječ je o najvećem i najboljem bosanskohercegovačkom projektu u domeni likovne umjetnosti, koji je bio čisto bosanskohercegovački i kao takav prepoznat.
Posebno bolan trenutak, prema Grbiću, bio je izostanak dodjele nagrade nazvane po Aleksandru Aci Adamoviću, jednom od najznačajnijih likovnih kritičara u BiH, koji je preminuo u 48 godini i čije je ime postalo sastavni dio Bijenala.
„Najviše boli način na koji Bijenale nestaje. To je potiranje memorije. Prećutno. Niko ništa ne objašnjava“, kaže nam arhitekt Mujo Grbić.
Upravo tada, kako navodi, postalo je jasno da se „nešto krupno dešava“, ali da institucije nikada nisu izašle s jasnim stavom, zašto se 13. bijenale nije dogodilo i zašto je prekinut kontinuitet manifestacije.
Grbić naglašava da je u više navrata postavljao pitanja, uključujući i putem skupštinskog pitanja, ali da se odgovori nikada nisu bavili suštinom.
„Na sve su odgovorili – samo nisu odgovorili na pitanje zašto se 13. Bijenale umjetnosti minijatruere nije održalo.“
Za Grbića je posebno poražavajuće to što BKC Tuzla nikada nije jasno rekao da više ne želi ili ne može stati iza projekta. Da se to dogodilo, tvrdi, Bijenale bi možda danas živjelo na drugom mjestu, jer interes umjetnika nikada nije nestao.
„Najviše su izgubili umjetnici. Dvije godine se ništa ne dešava“, kaže nam Mujo Grbić koji dodatni problem vidi u nepostojanju fundusa, iako su umjetnici godinama bili spremni ostavljati radove, čime je propuštena prilika da se sačuva materijalna i simbolička vrijednost Bijenala.
Grbić otvoreno kritizira i širi kontekst kulturne politike Tuzle, koju opisuje kao festivalsku, površnu i kvantitativnu, gdje se uspjeh mjeri brojem posjetitelja, a ne sadržajem i kvalitetom.
„Broje se kao lajkovi – koliko je ljudi prošlo, a ne šta je prošlo.“
U takvom sustavu, upozorava, ozbiljni i dugoročni projekti postaju teret, a ne vrijednost.
Prekid Bijenala minijature Grbić vidi kao dio šireg problema diskontinuiteta u kulturi, gdje se brišu prethodna postignuća, a svaka nova generacija počinje „od nule“, bez znanja i poštovanja onoga što je već stvoreno.
„Grad koji ima takvu vrstu diskontinuiteta u kulturi ne može ništa graditi. Onda samo pričamo o prošlosti.“
U tom kontekstu, odnos prema imenu Aleksandra Ace Adamovića naziva dodatnim prekršajem – ne samo prema pojedincu, već prema kolektivnoj memoriji grada.
Bijenale minijature danas živi u 12 kataloga, u tisućama umjetničkih radova i u sjećanjima onih koji su ga stvarali iz čistog entuzijazma, bez institucionalne sigurnosti i formalnih radnih odnosa.
Njegovo gašenje, bez objašnjenja i bez pokušaja dijaloga, ostaje veliki minus za kulturnu scenu Tuzle i ozbiljno upozorenje na odnos prema umjetnosti, kulturi i identitetu grada.
Maja Nikolić
