Ivanov poziv na obraćenje prvotno se odnosi na ovdašnje, suvremene farizeje i saduceje, koji religiozni i vjernički potencijal vjere i vjerskih zajednica beskrupulozno koriste za bildanje i jačanje nacionalnih i nacionalističkih politika i stremljenja. Ne treba zaboraviti da su obje ove skupine bile visoki kler Isusova vremena i da o njima ni on sam nije imao visoko mišljenje
Piše: Franjo Ninić
U evanđelju prve adventske nedjelje biblijski pojam budnosti pročitali smo, u etičko-teološkom smislu, kao poziv i apel za više eko-teološke odgovornosti. Podsjećajući na kategorički imperativ Hansa Jonasa, jednoga od očeva moderne etike odgovornosti, te na njegovu brigu i heuristiku straha za budućnost čovječanstva, upozorili smo na etički i teološko-etički potencijal biblijskih tekstova adventskoga vremena.
Evanđelje druge adventske nedjelje taj potencijal dodatno naglašava. Odlomak Matejeva teksta (3,1-12) u naša nastojanja socijalno-etičkoga čitanja uvodi središnji pojam obraćenja, kao temeljnoga poziva na dubinsku transformaciju nakana, volje i djelovanja kršćana u svijetu. U jednom od tekstova iz ovogodišnje korizmene serije komentara ovaj smo pojam pokušali uokviriti u naš modus čitanja: „Obraćenje, ili rekonstrukcija vjerničkih i životnih obrazaca, ključni je etički zahtjev vjernicima i vjerskim zajednicama u sva tri sveta vremena: korizmi, ramazanskom i velikom postu. Spomenuta se redefinicija odnosi na suštinsku promjenu pristupa. Od individualističkoga razumijevanja obraćenja i vjerničke prakse, potrebno je prijeći – kako to tumači nova politička teologija Johana Baptista Metza: u društveno-kritički govor i razumijevanje društvenih i političkih procesa kao eminentnog teološkog mjesta.“ Jednak se zahtjev može primijeniti i za transformativno vrijeme Adventa ili Došašća.
U Matejevu tekstu se poziv na obraćenje personalizira i utjelovljuje u nastupu Ivana Krstitelja. Njegov poziv nije bezlični ili – u Crkvi i njezinoj duhovnosti često popularni atrofirani teorijski zahvat u život – nego je britak i konkretan: Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« Donijeti plodove dostojne obraćenja ne znači ništa drugo nego, s pogledom usmjerenim u budućnost bliskoga susreta s Bogom koji nam je krenuo u susret, raditi na osobnoj, društveno-političkoj i ekološkoj rekonstrukciji naših temeljnih relacija, uvjerenja i postupaka. Znači osobno i kolektivno prihvaćanje odgovornosti za svijet, a sve to u kontekstu vjere, politike i svih onih obrazaca ponašanja koji utječu na svakodnevni život.
Vjernici i svi ljudi danas zapravo žive jednu vrstu umreženosti ili retiniteta u svojim socijalnim relacijama. Nije u pitanju umreženost u smislu robovanja društvenim mrežama i mobilnim uređajima, nego isprepletenost i potpuna konfuzija u shvaćanju identiteta, osobito u našem balkanskom iskustvu, gdje je etnoreligijanstvo dominantni okvir za samorazumijevanje i princip formiranja nacionalnih i desničarskih narativa u politici i društvu općenito. Ivanov poziv na obraćenje prvotno se odnosi na ovdašnje, suvremene farizeje i saduceje, koji religiozni i vjernički potencijal vjere i vjerskih zajednica beskrupulozno koriste za bildanje i jačanje nacionalnih i nacionalističkih politika i stremljenja. Ne treba zaboraviti da su obje ove skupine bile visoki kler Isusova vremena i da o njima ni on sam nije imao visoko mišljenje.
Obraćenje ili rekonstrukciju vjerničkih obrazaca moguće je interpretirati u ovom smislu i kao silazak u dubinu iskustva vjere i odnosa s Bogom. O potrebi jednoga takvog „dubinskoga zaokreta“, u kontekstu Crkve i kršćanstva, u recentnom razgovoru (objavljenom na portalu polis.ba) razmatra češki teolog i filozof Tomáš Halík: „Potrebna promjena mora biti upravo ta velika promjena: napuštanje težnje za teritorijalnom ekspanzijom i od misionarstva shvaćenog kao prozelitizam prema istinskome dubinskom zaokretu. To, naravno, podrazumijeva radikalno odbacivanje shvaćanja manjine kao svetog ostatka, kao geta posljednjih pravednika. Kršćanstvo manjinā mora uvijek biti otvoreno za potragu za uskrslim, tj. radikalno preobraženim Kristom, koji dolazi k nama kroz druge. Potrebno je razumjeti temeljni paradoks kršćanstva, kenozu: kada smo mali i slabi, možemo biti svjedoci veličine Krista, njegovog tajanstvenog rasta. Suprotno tome, naša vanjska veličina može prikriti i ugušiti bitno. Sekularizacija je jedan od rijetkih Božjih lijekova protiv bolesti trijumfalizma, klerikalizma, površnosti i autoreferecijalnosti Crkve.“ Naši prostori – osobito u kontekstu aktualnih procesa u Crkvi i društvu – prepuni su ovih bolesti, koje je ovaj kršćanski mislilac tako zgodno i referentno poredao.
Osobito je kod nas u iskustvu ropstva etnoreligijanstvu prisutna napast jedne vrste trijumfalizma katolicizma kroz otuđenje vjerničkih narativa od strane desničarskih pokreta, bili oni ideološki ili politički određeni. Teološko-etičku potrebu obraćenja i promjene takvih narativa također je detektirao Tomáš Halík u navedenom razgovoru: „Fanatični trumpizam Kirka i njemu sličnih iz MAGA-sekte stoji u izravnoj suprotnosti s katoličkim socijalnim naukom. Tim je to opasnije što se u takvim pojavama doista zlorabi Božje ime: Bog na kojeg se pozivaju Trump i njegovi pristaše, slično kao Bog Prosperity Gospela ili Bog ruske vojske kojega priziva patrijarh Kiril, nije Otac Isusa Krista, nego blasfemično božanstvo, projekcija težnje za moći koja, u konačnici, zahtijeva ljudske žrtve.“
