Pjesma Lukasa Nikolića
moj djed je rudar
ne metaforički
stvarno
rudar
nije ovo nikakva legenda
nije ni priča za govornicu
ovo je tek…
jedna u nizu anegdota
ustajao je prije nego se dan dosjeti
da bi mogao možda biti dan
navlačio je košulju koja je pamtila
više dana nego kalendar
kafa je bila kratka
tišina duga
ostavljao je i nebo i zemlju iznad sebe
lift koji je škripao na svakom metru
a svaki metar niže
i niže
dodavao je jednu boru njegovom licu
skidao slova s imena
već na dnu
nije više bio čovjek
bio je funkcije
moj djed je bio rudar
silazio je dolje
da bi mi gore imali svjetlo
i nikad to nije zvao žrtvom
barem ne preda mnom
nego ‘jebajiga’ poslom
nije to bio heroizam
herojima se divimo
on je bio samo rudar
bila je to nazovimo odgovornost
(prema drugima)
čudna smo mi sorta postali
danas slavimo one
što se penju po tuđim leđima
u lakiranim cipelama i kravatama
a oni što nose svijet na ramenima
u radnim čizmama i kacigama
nevidljivi su u našim očima
klikćemo bogatima
bacamo bisere ispred njih
ne bacaj bisere pred svinje
divimo se uspješnima
a ne znamo čovječe
ime čovjeka
koji nam je jutros pustio grijanje
napravio hljeb
spustio se umjesto nas
tamo gdje greške nemaju ponavljanje
moj je djed bio rudar
moja je baka čistačica
moj je djed bio vozač
moja je baka domaćica
valjda nam je u naviku ušlo
da preko tuđeg znoja gazimo
kao da je lokva kiše
pa neka ovo bude balada za rudare
neka se u ovoj baladi pronađu
svi mali ljudi koji nikada nisu čuli aplauz
za svoje ime
o dragi mali među najmanjima
aplauz za…
in fine
ona crtica jedino pamti
dostojanstvo
taj kapital se ne vidi u biografiji
sjeti se čovječe
kad ugasiš svjetlo
da mali čovjek tek tada silazi
u jamu
da bi ti sutra mogao vidjeti
kuda ideš
i zato
ako želiš znati tko sam
ja sam unuk čovjeka
koji nije bio poznat
ali je bio potreban
da bi svijet mogli spašavati
neki izmišljeni heroji
