Književna nagrada “Dr. Esad Sadiković” dodijeljena je sinoć, u Kozarcu, književnici i novinarki Ivoni Grgić iz Tuzle. Njezina priča “Želja” oduševila je sve članove žirija, a Ivoni je ovo dvadeset i prva književna nagrada. Ivona Grgić je ujedno i novinarka i članica redakcije Hrvatskog glasnika pa nas je ponovno učinila veoma ponosnima. Njezin spisateljski talent se dokazuje svakim sljedećim napisanim tekstom, svu širinu dobiva upravo u nizu književnih nagrada i tisućama onih koji je vole i čitaju, zbog čega je sigurno već sada u vrhu neprepoznatljivijih na ovim prostorima.
Ova ugledna književna nagrada koja nosi ime po dr. Esadu Esi Sadikoviću, jednom od najvećih simbola nekadašnjeg Prijedora time je veća što čuva uspomenu na čovjeka koji je tijekom rata spašavao živote ljudima, a na kraju je i sam mučki ubijen u logoru Omarska. Dr. Esad Sadiković bio svjetski intelektualac, humanista, član međunarodne ekipe “Liječnici bez granica”, nositelj UN-ovog plavog pasoša, specijalist za uho, grlo, nos i nadasve veliki čovjek koji je u svojoj duhovitosti bio toliko bezgraničan da je i u posljednjim trenucima života nasmijavao ljude. Samo jedan mali detalj, a mnogo ih je daleko većih, o ovom velikom čovjeku prepričava se i dan danas. Naime, kada su liječnika Sadikovića, 5. kolovoza 1992., poveli iz logora Omarska, logoraši su zaplakali, zahvalni na svemu što je činio za njih spašavajući im živote tako što im je rane zašivao vlasima kose. Sa skupinom logoraša u noći sa 5. na 6. kolovoza likvidiran je nad jamom Hrastova glavica. Imao je 44 godine. Zato je neizmjerno vrijedno što Udruženje građana “Behar” i Fondacija “Dr. Esad Sadiković” iz Prijedora i na ovakav način čuvaju uspomenu na ovog velikog čovjeka.
Donosimo vam nagrađenu priču “Želja” naše Ivone Grgić:
Širom je otvorio oči moleći nebesa da ga očni vid vara. Trepavice su škakljivile dio tik ispod obrva. Krv mu je, čini se, proključala iako je napolju toliko hladno da u ovakvim noćima narodski rečeno miš i mačka spavaju zajedno.
Gotov sam! – govorio je sam sebi prinoseći okovratnik džempera nosu da utvrdi miriše li na marihuanu – Još ako murija osjeti vutru koju nisam ni trošio, a sigurno hoće, njihovi su nosevi istrenirani i još kad mi na to sve prišiju neregistrovano vozilo plus ubistvo…
Planinska cesta je poput zaleđene ploče. Omeđena zidovima snijega koje je načinila grtalica. Iz žestina je palo malo svjetluckave, snježne prašine. Ne vide se tragovi prethodnog prolaska nekog drugog vozila, a nema, koliko je uočio, ni tragova obuće. Iza desnog sniježnog zida je leš kojem samo vidi obuću.
Muškarac vjerovatno, stariji sudeći po cokulama. Kao da ga je neko usadio naglavačke. Da ga nisu oni sa grtalicom slučajno… Nisu. Nema krvi, a i sniježni je zid isuviše pravilan. Šta ako skrenem lijevo svojoj kući i napravim se da nisam vidio ono što sam vidio? Jok! Naće oni načina da mi prišiju. Izmjeriće visinu snijega na tragovima, visinu snijega na cokulama i utvrditi vrijeme. Bitan je broj riješenih slučajeva, koga briga da li pravda zadovoljena, nije ovo CSI! Koji me vrag uzjaha da uopšte izlazim iz tople sobe? I onaj Cane, kad god me pozove da sjedimo samo mi teksirat navuče na vrat. Možda je ovo način da – pa se strese od sopstvenih misli – svemir ispuni moju želju?
Demirović Dževad ima trideset i pet godina. Njegova bi biografija izgledala otprilike ovako. Završio osnovnu i trogodišnju srednju školu. Ima mjesec dana radnog staža, neodrađenog doduše, koji je otac uplatio nekoj Miri za prijavu zato što je zbog sopstvenog nemara uspio zaboraviti da se javi na vrijeme na biro za zapšoljavanje izgubivši tim činom zdravstveno osiguranje. Bije ga glas notornog neradnika. Navedeno nikad nije pokušao opovrgnuti bilo kakvim djelovanjem, štaviše njegovao je svoj nerad vrteći glavom na sve radne, a pogotovo fizičke aktivnosti ljudi iz svoje okoline smatrajući ih budalama. Pričalo se u tom planinskom kraju da će ovdašnji narod prije Boga lično vidjeti nego njega kako se latio ikakve alatke. Dane je obično provodio pred televizorom ili nad nekim knjigama od kojih se ukućanima blago rečeno sloši čim ih ugledaju. Njegova jedina imovina bio je neregistrovani golf dvojka koji su ukućani pazarili ne bi li zavolio volan i barem sjedeći pokušao zaraditi koji dinar, jer su bili svjesni da on leđa za rada nema. Jedini je uslov bio da sam zaradi za registraciju što je svakako obećao čim je uzeo ključeve u ruke. Deset je godina neregistrovana mašinerija njemačke proizvodnje viđana na putu na koji policija skoro pa nikako ne zalazi. Novac za gorivo i sitne kvarove je crpio iz majčinog novčanika preko majčinog mekog srca. Drugi dio njegove biografije prepričavao se po selu godinama i nikada nikome nije dotužio. Naime, Dževad se, kako ispovijedaju prepričavaoci, dogrebio neke knjige koja se zove Moć podsvijeti i svaki dan po više puta kunja na ležaju u dnevnoj sobi poput mejta zamišljajući šta sve želi da ima u životu. Čak je iskružio slike auta, kuća i sređenih soba iz novina i polijepio po zidu svoje sobe.
– Moje je samo da vjerodostojno zamislim i povjerujem kao da je stvarno, a svemir će sve to odradit’ za mene kada se želja adekvatno otpusti! Probajte i vi! – ubjeđivao je svoje vršnjake inače osobe koje su debelo zaglibile u brak, kredite i roditeljstvo.
– To ti, jarugo, ne radi!
– Radi!
– Ne radi, imam i dokaz. Tvoji u kući isto tako zamišljaju da se ti zaposliš, pa što im se nije ostvario? – podbode ga Cane izazivajući salve smijeha kod ostalih.
Naslonio je glavu na volan ne znajući šta mu je činiti.
Želio sam novac, ali ne ovako. Ako ja sad odrobijam ovo ubistvo s kojim nemam ništa i onda se nađe neko da istraži šta se zapravo desilo i uvidi da sam nevin robij’o, ne gine mi odšteta i to višemilionska. Možda i pravog učinioca tokom tih godina počne proganjati savjest, pa … – mislio je u sebi tresući se od same pomisli na boravak u zatvoru među najvećim ološem.
Dok je raspetljavao sve moguće uzroke i posljedice sopstvenih želja i ovoga što ga je snašlo u jednoj naoko najobičnijoj januarskoj noći, leš je pomakao nogu.
– Leš koji se pokreće zapravo i nije leš nego bivši leš odnosno živ insan! – oduševljeno je uskliknuo i napustio unutrašnjost automobila oprezno koračajući do bivšeg leša.
Uočio je prvog komšiju kako ispušta čudne zvuke iz grudnog koša. Preskočio je grtalicom napravljeni zid od nekih metar visine i pomogao mu da ustane.
– Zar od tolikog naroda baš ti da me nađeš? – ljutito će pijani Ramo – Čitavo će me selo ujitro nosat’ po ustima!
– Ha, baš te ne nosaju i bez ovog?
– Nosaju, jelde?
– Ne smiješ se žaliti ako ti ljudi rade ono što i ti godinama drugima radiš. To se zove mentalna odraslost.
Pomogao mu je da dođe do kuće. Ulazna vrata su bila otključana, a unutar se vidio nedostatak ženske ruke. Spustio je Ramu na krevet i bacio preko njega dvije deke bez da ih je raširio. Otvorio je škaf smederevca i otkinuo pozamašnu kocku za potpalu.
– I s trećinom te kocke se može vatra upalit’! Lako je trošit’ što nisi zaradio, al’ je dakako pohvalno što znaš vatru naložit’.
Pravio se da ne čuje. Redao je trijeske preko kocke.
– I šta veliš, smradaju?
– Ne znam zašto te to uzrujava, pa i o meni smradaju ili da budem precizniji o meni si i ti do skora smrad’o dok te nije spopalo to što te spopalo.
– De ti meni reci kol’ko se ono puta dnevno zavališ k’o međed u krevet i polu budan snivaš velike pare, kuće i bijesna kola!? – kroz smijeh upita pijanac.
– To se zove mentalna vizualizacija! – mirno odgovori Dževad.
– Aha, znači tako. Nasananjaš lovu bez znojke i ona pa’ne s neba? Kako da ne!
– Nasanjaju se, Ramo, i druge stvari i nije u tome da se nasanjaju nego da se precizno vizualizuju. Nasanj’o si eto ti da ti se šći uda. Sjećam se da si svuđi prič’o da se i ćoravo i sakato do sad poženilo i poudalo samo tvoja doktorica nije i šta se desilo? Udade se dr, al’ babo nije pravilno nasanj’o, pa si dobio krštenog zeta.
– Ja vjerujem u Boga, a ne u ta sanjanja!
– Bogu se želudac okrene kad ga ti spomeneš. Apsolutno je nebitno u šta vjeruješ. Moraš precizirat’, u tome je kvaka. Znam jednog krštenog koji je volio popit’ više neg’ hljeba se najest’ i stalno govorio da mu je da pred njim bude sto pun alkohola. Umrije mu buraz koji ga je finansir’o, znaš kakve su u njiha sahrane, stvarno pred njim niče sto pun alkohola. Tako se jedna žena udala…
– Je l’ naša?
– Koga briga je l’ naša, ne prekidaj mi tok misli! Udala se ta žena, inače moja poznanica, ostala trudna i rodila zdravo muško dijete, al’ kreštalo dan noć k’o da ga neko guli. Doktor rek’o da je s bebcem sve uredu zdravstveno. Čim beba zakreči ona zamisli sebe kako leži bez ijedne obaveze, ispija čaj malim gutljajima i čita knjigu na miru.
– I šta se desilo?
– Desilo se da je opet zatrudnila, al’ rizično, pa je smjestiše u bolnicu na čuvanje trudnoće koje znači strogo mirovanje i ispijanje čajeva.
– Bježi tam! Ti znaš jednu ženu, ti znaš jednog čovjeka! Mak’o iz sela nisi, mak’o! Još im znaš i živote, kako da ne! Meni si tu naš’o solit’ pamet…
– Ja sam tebe spasio od sigurne smrti, ako ćemo pošteno, a sad te spašavam i na druge načine. Otvaram ti put vizualizacije, pa ti kako hoćeš. Sa šćerkom ne pričaš, žena te ostavila, jer si je krivio da je znala s kim šćerka hoda i otišla u Švicarsku čuvat’ tuđu djecu za novac, sin ti nikad ne dolazi, sam si k’o panj i što je najgore od svega za sve si sam kriv. Ti bi, bolan ne bio, i uragan od sebe uspio oćerat’, eto kakav si!
– Sin mi je u Kanadi! Znaš li ti đe uopšte Kanada?
– Znam, Ramo, a znam i da je za deset godina otkako je tamo mog’o makar jednom doć’. Ljudi umru pa s onog svijeta dođu makar u san najmilijima, samo što ti svom sinu nisi ni mio, a kamol’ najmiliji.
Ramo pokuša rukom dohvatiti neki od predmeta izloženih na stolu ne bi li pogodio Dževada, ali ruka pade uspljed prekomjerne etiliziranosti koja se nadograđivala danima nakon kćerkine udaje i ženinog bijega od njegove hitre naravi. Dževad priđe i vrati mu ruku pod nerazmotane deke, pa ubaci još dvije cjepanice u šporet da drže vatru i krenu svojoj kući. Ramo sklopi oči pokušavajući da, po sjećanju iz seoskih priča o Dževadovim kunjanjima, sebe dovede u stanje potpune opuštenosti i poče zamišljati kako šteka vrata skliznu ka dole. S onu stranu očnih kapaka poče se razvijati pravi film u njegovoj režiji. Ukazaše se dvije stidljive pojave – žena i kćerka. Nečujnim koracima uđoše u prostoriju. Žena ne gleda u njega nego odmah poče vraćati na mjesto stvari kojima nije bilo mjesto na stoliću čija je staklena površina nakon njenog višemjesečnog izbijanja bila mutna.
– Izvini, babo…
– Glasnije!
Poče osjećati nevjerovatnu ugodu. Zamišljao je precizno do najsitnijih detalja kako su pred njim sitnije od makovog zrna dok ih vrijeđa. Mentalne slike njihove bespomoćnosti priuštiše gotovo orgazmički ugođaj pijanom tijelu.
