“Knjige imaju dušu. (…) Knjiga koja stoji na polici obična je hrpa papira. Ako je nitko ne otvori, ne pročita, knjiga koja posjeduje golemu moć ili legendarnu priču ostaje obično slovo na papiru. Međutim, knjiga, koju netko zavoli i ispuni svojim mislima, dobiva dušu.”
Rintaro je srednjoškolac i novi, mladi vlasnik knjižare i antikvarijata, čuvara poznatih i rijetkih naslova. U malenoj ulici japanskog grada svoj su dom pronašli Nietzscheova i druga slavna filozofska djela, poezija T. S. Elliota, Stendhalovo Crveno i crno, romanse Jane Austin i brojne druge “teške” i rijetke knjige. Knjižaru-antikvarijat i jutarnji ritual ispijanja čaja, jedan od glavnih junaka ove priče naslijedio je od djeda nakon njegove iznenadne smrti. Tako se srednjoškolac nekoliko dana pred Božić susreće s teškim gubitkom, ali isto tako, kroz iskrene prijatelje, sa samim sobom. Za te je važne susrete zaslužan tigrasti mačak, neobičan posjetitelj knjižare, koji od srednjoškolca jedno jutro zatraži pomoć kako bi spasio knjige. U kakvoj su to opasnosti knjige, saznat ćete u dječakovim i mačkovim opasnim avanturama, lutajući različitim labirintima. Poput grčkog junaka Tezeja, naš će srednjoškolac svojom hrabrošću, iskrenim srcem i gorljivom ljubavi prema knjigama nastojati pronaći put kojim će spasiti knjige, ali će istovremeno lutati po labirintima samospoznaje, pokušavajući pronaći i osloboditi samog sebe.
Premda se radi o knjizi za mlade, prikladna je i za čitanje u bilo kojoj životnoj dobi, bez obzira na starost, prašinu i boju našeg rodnog lista. Jer odrasli često zaborave na ono očito, a djeca i književnost, prilagođena njima im baš na to ukazuju, na ono istinski važno. Tako nas dječak i tigrasti mačak, ugledajući se na Exuperyjeva Malog princa, uče da je bitno uvijek očima nevidljivo i da se samo srcem dobro vidi. A veličanstvenu moć knjiga otkriva nam Rintarijev djed od kojega je uz mnoštvo knjiga, Rintario naslijedio i istinsku ljubav prema njima. “Knjige nam daju znanje, mudrost, vrijednost, pogled na svijet i još mnogo toga. Užitak učenja nečega novog što prije nisi znao. Osim toga, uzbudljivo je moći sagledati stvari iz druge perspektive. (…)” Ali ono najvažnije od svega: “Knjige nas uče tomu kako mariti za druge. (…) Knjige su prepune ljudskih misli i osjećaja. Ljudske patnje, tuge ili sreće, radosnog smijeha. Kada čitamo tuđe riječi i priče, kada ih zajedno proživljavamo, upoznajemo srca i razmišljanja drugih ljudi.”
Knjige su poput ljudi. Ili možemo reći i obrnuto. Ljudi su poput knjiga. Krase ih različiti vanjski izgledi poput raznih, šarolikih korica knjiga. A unutar njih mnoštvo priča. Katkad sliče, katkad su potpune suprotnosti. Kao što stara poslovica kaže “sto ljudi – sto ćudi.” Različiti su, a nekako nalik. I svi se zajedno nalaze na polici života. No, kao što knjige u potrazi za njihovom dušom, kako naš mačak kaže, treba otvoriti i zavoljeti, tako i čovjek mora dopustiti nekomu da mu otvori životne stranice, upozna i razdrma prašnjavu dušu. Katkad to čini on sam, najčešće pak treba dopustiti prijateljima, a nerijetko mu u tome pomažu i knjige koje mu svojom pričom probude osjećaje i misli. Mačak koji je spasio knjige upravo je jedna od onih koje, osim što zasigurno imaju dušu, bude čovjeka iz njegove svakodnevne uspavanosti.
Usput, vrijedi napomenuti iz predostrožnosti, u slučaju da imate mačka za kućnog ljubimca, ne znam želite li knjigu čitati baš pred njim. Riskirate da vam šapama lista knjigu, ali i da vas sa sobom povede u čudesni labirint prepun knjigama, koji vam svijet okrene naopačke, ali, tako da sve u njemu ostane na svom mjestu.
