Komšija S. i dalje ne komunicira sa Dervišom i planira se držati te šutnje sve do 29. septembra. Derviš je tužan zbog toga i pomalo ljut na sebe, jer kako veli, trebao je računati na to da se prije ili kasnije sve tajne ionako saznaju pogotovo u našem selu. I tako odvojeno piju i kafu – S. ipred kuće, a Derviš u kući. Prekuče dok je S. pio kafu naiđe jedan komšija, teški zafrkant koji bi za dobru šalu i dušu dao i slaga komšiji S. da su mu sestre ugradile kameru u kuću ne bi li mu makar malo poljuljao tlo pod nogama. Odmah se S. uzbuni. Uglavnom sestre su protiv pušenja u kući, jer žute zidovi, na to sve su i protiv alkohola, eSovih drijemanja dok bašča čeka nepokošena, cjelodnevnog sjedenja uz kafu i besjeda koje ne vode ničemu… Odmah S. uleti u kuću i ispriča sve Dervišu.
– Jesu lisice! – konstatova Derviš – Šta su se toliko okomile na tebe?
– Ne znam, disat’ mi ne daju, sve im smeta. Baš će šta bit’ zidovima od cigara! Moraju i proizvođači jupola šta zaradit’. To bi i njima koru ‘ljeba iz usta otelo.
– Šta ćemo sad?
– Tražit’ kameru i pokrit’ je kak’im crnim platnom!
Razletiše se njih dvojica po kući.
– Rođo, naš’o sam je. Ponesi džemper da je pokrijemo k’o što ljudi pokrivaju kafez s papagajima da ne pište povazdan! – radosno će Derviš.
– Svaka čast! Eto me!
E, sad me živo zanima šta li su pokrili, jer kamera niti postoji niti Derviš zna kako te kamere uopšte izgledaju.

































