Dođe meni juče na kaficu i čašku ljute Hamdija Dervišbegović Derviš, najbolji jaran pokojnog komšije S. Prošli put kad je došao, bio se naljutio na mene, jer sam mu, kako tvrdi, na najgori način pristajala na trenutnu muku – kafu sam napravila u džezmi koja na sebi ima ni manje ni više nego osu. Ovo smo ljeto i on i ja imali problema sa osama koje su meni kroz klimu ulazile u kuću, a njemu kroz kako veli nepoznat kanal. Objasnila sam mu tad da je na džezvi pčela, ali jok, po njemu one su rođene sestre i imaju iste sklonosti – da izujedaju insana i pošalju ga u hitnu doktorima. I tako se on naljutio zbog moje provokacije. Ose su i nakon provokacije i njemu i meni uredno zadavale glavobolje.
– Riješio sam hin se! – ponosno reče.
– Kako?
– Prest’o sam him bit’ zanimljiv, pa više ne ulaze.
– Blago tebi.
– Blago? Sad mi jadna ne bila uniđu stršljenovi u kuću.
– Ako ti je za utjehu i mene su ose napustile, pa umjesto njih došli stršljenovi, najmanje dvadeset komada dnevno uđe, pa mora čovjek četvere oči otvoriti…
– Kad se sjetim da sam rež’o na one smrdibube i sov’o him sve po spisku kad mi se zavuku u odjećke na štriku, dođe mi da sam sebe nabijem otvorenom šakom po glavi. Ono gospoda naspram ovije napasti, smrdljiva doduše, al’ gospoda… Ja sam očekiv’o da će se sve smirit’ kad nastupi jesen, a ono… Mogu ti reć’ da sam ipak nešto skont’o iz ove situacije!
– Šta?
– Očekivanja su, moja ti, opasna materija.
I tako mi ispijamo kafu, muhalica na taktičkom mjestu pri ruci, a meni se sve misli nekako zgusnule oko pojma očekivanja i svega onoga što u životu, koji problem osa rješava slanjem stršljenova, proizilazi iz očekivanja.
