Pojavi se među milostima u selu jedan parfem. Taj je parfem godinama lutao od kuće do kuće kao ona bombonjera sumnjivog sadržaja što je ispratila dvanaest generacija vojske. I kod nas se obreo nekoliko puta, tačnije kod moje bake. Zvao se Pasion, a odsustvo jednog slova “s” me baš zaintrigiralo. Izvukla sam iz kutije duguljastu, maglovitu bočicu koja se sužavala ka čepu i prsnula dvaput na ono mjesto iznad dlana gdje ljudi iz serija sijeku vene. Iskrena da budem, Bože m’ oprosti, tečnost unutar bočice je ličila na prvi urin koji se skuplja u sterilnu čašicu nakon buđenja i nosi na uranak na analizu da bi se dobila vjerodostojna mokraćna slika. Miris – eh, mirisao je čitavih deset sekundi i to mirisao kao sjećanje na konjak, a nakon deset sekundi na mamurluk i nekako se svima povraćalo čim pomisle na njega. Nikome nije bilo poznato ko je kome prvi donio taj parfem, ali je svakome itekako poznat taj parfem, jer je kružio selom k’o jastrijeb cijelo vrijeme moje srednje škole, od Božića do rođendana, 8. marta, imendana, Uskrsa, diplomiranja, ostalih radosti i žalosti…Nema kuće u kojoj nije bio i to više puta godišnje. Vidjelo se da fali centimetar sadržaja, ali ovdje se poklonima nije smjelo gledati u zube i opasno se furalo ono “ljubav je i zelen paradajz i ko nije zahvalan na orahu, nije ni na tovaru”. Bilo je i onih koji su bogatima nosili bogato, jer šta odnijeti nekome ko sve ima, pa se za svaki slučaj natrpa svega, a sirotinji siroto, ali o tome neki drugi put. Ovaj je miris iš’o i u bogato i u siroto i nigdje se nije skrasio. Uvijek je bivao uredno distribuiran dalje uz keks, sok i deset deka kafe, sve dok djed, inače miran i staložen čovjek, nije odlučio istrgnuti tog smrdu iz babinih ruku i baciti ga.
– Čim nam on uniđe u kuću, išćera nafaku! Idem ga bacit’.
– Nemoj, bolan, mogu ga kome poklonit’.
– Poklanjala si ga koni T. triput, a ona ti ga triput vraćala! Mene bi bilo stid nekome ovo odnijet’. Radije bi otiš’o praznije ruku.
– Zar?
– Broj’o sam.
– Nisam znala da vodiš evidenciju šta nam ko donese.
– I kona Z. ti ga je dvaput donosila. E, neće više! Češće nam ovaj ulazi u kuću neg’ kumovi.
– Ostavi ga, bolan, moremo prskat’ poljski wc njim.
– Ja, ja, pa da ti kažu da si peksin! – uzvratio je djed i otišao da baci najčešću milost među ženama u selu.
Tačno sam bila zaturila u sjećanju ovaj Pasion sa jednim “s”, ali mi danas na ulici priđe čovjek, izvadi Pasion i unutrašnjeg džepa i reče:”K’o tebi samo cvaja! Original 100%!”
Počela sam se glasno smijati, toliko glasno da su mi se ukazali i baka i djed i kona T. i kona Z. i sve one milosti kojima se nije gledalo u zube i sve one nemilosti u nosu kada se pomiriše strast bez s.
– Neka, fala. – izustila sam – Taj mi original može išćerat’ nafaku iz kuće!
– Ma neće, nafaku su, bona, izmislili Amerikanci, to ne postoji… – zborio je onaj čiko dok sam odlazila iz njegovog vidokruga.
