Mama je te godine kupila vrećicu nekih sastojaka još u novembru kako bi na ovaj dan napravila tortu bratu za rođendan koji je 22. decembra. Nekako početkom decembra dođoše nama drugari Jukići da se igramo. Padala je kiša koja će se već prrtvoriti u snijeg i puhao hladan vjetar, pa smo igrali karte. Pili smo domaći sok i grickali košpe, jer su te dvije stvari uvijek bile dostupne i nekako se podrazumijevalo da baš to djeca iznose svojim gostima. U jednom trenutku svi smo se složili da nam se jede nešto slatko. Slatkiši nam nisu stalno bili dostupni. Bilo je to teško vrijeme kada se posmatra iz perspektive novčanika, a roditelji su nam svakako predočavali da slatkiši nisu ni zdravi i da se od njih može dobiti šećerna bolest za koju nema lijeka. Ti isti roditelji su svakodnevno ispijali kafe koje su sladili, pa nam nije bilo jasno da li se oni svjesno upuštaju u rizik od oboljenja ili nam lažu kako bismo što manje pokušavali iščičiti nešto slatko.
Sjetim se ja tokom našeg kartanja da imamo u kući dvije kutije mljevene plazme. Zaliha svježeg mlijeka se podrazumijevala u svakom seoskom domaćinstvu. Uzmem šerpu, istresem plazmu, dodam mlijeko i svima dam kašike. Zveckale su naše kašike, jeli smo brzo i halapljivo uživajući u djetinjstvu. Dogovorili smo se da ćemo nadoknaditi uzeti keks tako što će svako od nas jedan petak ostati gladan kako bismo skupili novac. Tako smo i uradili, ali ne lezi vraže, usput dok smo nosili plazmu padne nam na um da i nju možemo pojesti, pa opet naredni petak kupiti to isto paklo za vratiti u vreću sa sastojcima. Pojeli smo i to, pa zaneseni djetinjstvom zaboravili na naš dogovor.
Dođe prvi dan zime i dan rudara. Poče mama praviti tortu i ustanovi da, kako reče, ima lopova u kući. Sve smo priznali.
– Zar je došlo do toga da u rođenoj kući moram krit’ stvari? – derala se mama.
– Mamice, strpi se i kri’ stvari još koju godinu dok ne odrastemo. – umiljavao se brat čije su riječi bile u stanju uvijek omekšati mamino srce.
Bratu je oprošteno zbog više faktora – najmanji je, rođendan mu je sutra i zna izabrati prave riječi. Jukićima se ništa i ne zamjeri, pa pobogu oni su samo učestvovali u jedenju i na to sve tuđa su djeca, a ja kao najstarija među nama najviše nagrebusih po komandnoj odgovornosti zato što je mama dobro znala iz čije glave dolaze sve ideje i prošlih i budućih akcija i ko je predvodnik u izvršavanju istih. Morala sam po dubokoj snježini u trgovinu po keks moleći Boga da tog artikla uopšte bude na stanju u seoskoj trgovini kod Goge. Novac od paketića koji mi je mama namjeravala kupiti preusmjeri se na keks i tu nije bilo prostora za raspravu, ali sva sreća za Božić odvadiše brat i Jukići iz svojih paketića sitnice, pa mi oni spremiše paketić dostojan jednog komandanta uvijek spremnog za akciju oslađivanja djetinjstva.
