Naslovna Istaknuto Kava s Ivonom: Moraš u školu!

Kava s Ivonom: Moraš u školu!

315

Te posljednje godine ratne, staviše mi ruksak na leđa i rekoše:”Moraš u školu.” Činjenica da sam đak me nije posebno ni obradovala ni ražalostila, jer nekako nisam ni bila svjesna šta zapravo znači biti đak. Biti đak je za mene na početku značilo svaki radni dan pješačiti po šest kilometara krivudavom, makadamskom cestom koja je vodila i kroz naseljeno i kroz šumovito. Nisu mi bili dragi ti šumoviti dijelovi, jer tu nije bilo žive duše, pa sam uvijek gledala da ih trčećim korakom prođem što prije. Jesen je te godine isprva bila blatnjava i kišovita, pa se onda oktobar dokop’o sunca i isušio makadam koji mi je nerijetko prljao jedine farmerice blatnjavim kapljicama. Na putu od kuće do škole susretala sam nepoznate ljude i vojnike. Isprva sam pozdravljala svakoga sa dobar dan, kako ste, a dešavalo mi se da ta druga strana ne otpozdravi, pa me onda ščepe neki stid za koji sam kasnije čula da se u narodu zove “stid me tuđeg srama”. Tako postiđena susretala sam drugu grupicu ljudi, obarala glavu i gledala u cestu dok se mimoilazimo samo da bih sebe lišila nove eventualne porcije stida, pa su oni taj moj postupak komentarisali kao između sebe, ali da ja jasno čujem:”Goveče mukne kad koga vidi, ej goveče!” Nakon tih riječi sam se osjećala govedastije od govečeta. Roditelji su nam davali svakakvih savjeta onako s nogu dok obavljaju svakodnevne aktivnosti glede situacija koje nas mogu potrefiti na putu i ti su savjeti više ličili na prijetnje, ali se njihova dobronamjernost ne može negirati, pa ih samo zbog toga ipak radije svrstavam u savjete.

– Samo da čujem da iz škole ne ideš pravo kući i to krajem ceste, onaj te Bog odozgo neće spasit’ od batina! Ne d’o ti Bog da sjedeš u kakvo vozilo s nekim koga ne poznaješ! Ako to uradiš, ima da te nema! Ješ’ čula?!
Automobili nisu bili tako česti na našoj cesti u to ratno vrijeme, ali su kamioni stalno šišali ostavljajući iza sebe podatne oblake zućkaste prašinetine. Jednog  takvog toplog dana dok su prašine čekale da se vinu u nebesa, zaustavi se sanitetsko vozilo pored mene i to u šumovitom, sto mu gromova. Neki čovjek otvori vrata, a ja prestrašeno napravih dva koraka nazad, ma zamalo ne upadoh u jarak.
– Hajde s nama!
– Neću! – izustih.
– Hajde slobodno! Zar me ne znaš? Pa to sam ja, Pero, Marcelijin Pero. Dobar sam ti sa roditeljima. Ma nije moguće da si me zaboravila!
Maminog tetka Mije brat je stvarno imao kćerku Marceliju i zeta Peru. Toga sam se u onom strahu sjetila, ali sam ipak odbila sjesti u sanitet. Pero je navalio me povezu, jer je znao da me čekaju dobra dva kilometra klaparanja do kuće, a vozač saniteta, mlađahni momčić, se smijuljio mom nepovjerenju i samo mi još više nahranio sumnje.
– E, ako si ti stvarno Pero – nastavila sam samouvjereno osmatrajući kud pobjeći ako se moje sumnje obistine – de mi reci kako se zove tetka Mije kćerka koja je udata u Županju!
– Zove se Antonija, udata je za Đuru, a djeca joj se zovu: Ljilja, Buba i Ivo. – ispričao je Pero kroz smijeh.
Sjela sam u sanitet, Peri na krilo i baš mi je bilo drago što se kući vraćam na točkovima. Iz ruksaka sam izvadila sendvič i ponudila Peri i vozaču da popolove kao znak zahvalnosti što su me povezli.
– Nećemo, hvala ti, pametna glavo.
– Al’ u sendviču je sir, sir trapist, da samo znate kako se žuti! – navalila sam – Uzmite, nemojte ništa da se stidite, znam ja kako je na liniji. Ja ću ovakav isti sendvič dobiti i sutra, budite bez brige.

Sendvič naravno nisu uzeli jer im je kao hvala bilo sasvim dovoljno. Pero je nekad poslije mojoj mami kroz smijeh ispričao ovaj događaj koji sam ja od sramote prećutala, a mama me prekorila što joj tajim. Rekao joj je Pero i da sam pametna, mudra i da sam lake rukice, samo što to ona meni nije prenijela, jer se tad vjerovalo da dijete ufati fursata ako mu preneseš komplimente.