Prije nekoliko godina komšija S. morade u grad kako bi završio neke, kako reče, papirnate poslove u jednoj državnoj instituciji i iskoristio svoja prava koja mu garantuje posjedovanje bosanske lične karte. Krenuo on ranim autobusom kako bi sve obavio na vrijeme. Kada je stigao pred njemu bitnu instituciju pogleda od koliko sati počinje radno vrijeme i razočara se što mora čekati sat vremena. Ispušio nekoliko motanih cigareta dosađujući se. Pojaviše se dvije službenice koje je uočio kroz prozor, pa pokuca ne bi li ga prije vremena pustile. Kažiprstom mu pokazaše gornji dio ručnog zgloba. On izvadi mobitel, pa mahnu mobitelom u znak protesta predočavajući da ne posjeduje ručni sat i opet pokuca. Jedna od njih otvori vrata i iskrotikova ga.
– Ama, rodice, samo sam stijo pitat’ na koja si vrata ušla ništa drugo! Nako eto, zanima me.
Žena se nasmija i pusti ga unutar. Računari još nisu bili ni upaljeni. Dok se pokrenu operativni sistem dvije službenice se složiše da je ponedjeljak najgori dan u sedmici i da ga mrze iz dna duše.
– Pošto ste me pustile da uniđem prije vremena odaću vam tajni recopis kako da prestanete mrzit’ ponediljak. – ubaci se komšija S.
– Kako, života ti? – upita ona koja ga je upustila.
– Rođena, radi svaki dan i ne vikenduj čak ni da te puškom gone, pa nećeš ni znat’ kad je koji dan, ja, ja.
Nakon što mi je ispričao ovu priču shvatih i ja konačno zašto evo već dugo vremena ne mrzim ponedjeljak.
