Prije nekih desetak godina pohađala sam tromjesečni kurs koji je organizovala jedna međunarodna organizacija čiji je fokus bio osnaživanje žena i dodatna naobrazba na raznim poljima poput rada na računaru, osnova knjigovodstva, pisanja projekata i još mnogo, mnogo toga. Kurs je bio besplatan, a osim toga dva puta mjesečno nakon formalnog kursa imali smo i gosta. Ti su gosti bili uspješni ljudi raznih profesija. Kako sam se samo veselila njihovim dolascima i jedva sam čekala da čujem njihovu stranu priče. Gostima smo smjeli postavljati neograničen broj pitanja, diskutovati s njima i zatražiti konkretne savjete ako smatramo da bi nam njihovo znanje i iskustvo bilo od koristi. Formalni dio kursa je bio obavezan, a ovaj gostinjski dio nije.
Prvi gost je bio jedan nevjerovatan čovjek koji je pričao svoju priču na nevjerovatno duhovit način koristeći tako simpatične primjere, jasno nam je izlagao i greške koje je napravio tokom dugogodišnjeg rada, a kako su tek bili zanimljivi odgovori na naša pitanja, eh ono se jednom doživi. Posebno mi je prijao dio u kojem je izlagao kako da organizujemo svakodnevnicu, a da pri tome izbjegnemo pritisak, kako da upravljamo onim što imamo i onim čemu težimo… Uglavnom, na tom gostujućem dijelu kursa bilo je samo nas pet. Inače, kurs se odvijao sa nas četrdeset podijeljenih u dvije jednake grupe.
I tako smo ugostili četiri gosta, a peti je gost bio jedan pjevač u usponu, skromna, muzički obrazovana zvjezdica puna sjaja, ali sa neobičnom životnom pričom punom teških padova i još težih uspona. Na tom su gostovanju svi prisustvovali i to vidno dotjerani, a svako je sam od sebe ponio i nešto od jela i pića potpuno nezainteresovan za ono što čovjek ima da kaže. Svi su željeli fotografiju, pojedini i autogram, a bilo je i silnih ponavljanja fotografisanja dok ne ispadne reprezentativna fotografija. Nakon toga jasno je treba pjesma i to ne jedna. Svi su to gostovanje zamislili kao žurku. Kada su vidjeli da to tako baš i ne ide, uslijedilo je vidno razočarenje. Nije baš bilo vrijedno pažnje kako je mladi čovjek balansirao između pohađanja dvije srednje škole uporedo, kako je noću zarađivao dinar po zadimljenim birtijama da bi danju pohađao akademiju u drugom gradu kada su mu roditelji krajem druge godine studija u samo nekoliko mjeseci otišli na neki bolji svijet, kako je vješto izbjegao izazove koji dahću za vratom kad si mlad, sam i u krajnje nezavidnoj situaciji, kako je manjak podrške bližnjih pretvorio u pogonsko gorivo u zemlji u kojoj se šanse rijetko daju onima koji imaju nešto ponuditi… Nekako dođe do toga da se iščičiše tri pjesme, popi se koja čaša gaziranog pića uz koji smoki, pa svako svojoj kući. Svi nezadovoljni.
Mnogo se gaziranog i negaziranog popilo od tog dana, a i naučilo mnogo toga o ljudima. I danas dan rijetki žele tvoju priču koja im može pomoći kao i konkretne savjete čija je primjena ljekovita, a mnogi žele brzu porciju dopamina – kratki bijeg u vidu fotografije za društvene mreže, pjesme i oplakivanja starih ljubavi da barem na trenutak pobjegnu od onoga što nije baš po mjeri, a što se itekako da promijeniti.
