Kada smo brat, drugari Jukići i ja bili djeca, nestajalo je struje čim prva pahulja odluči pasti na naše selo. Kad će doći struja, e to niko nije znao, pa ni jedan od naših omiljenih komšija Petar električar zvani Struja, iako je radio u elektrodistribuciji. Znalo se desiti da struja dođe odmah nakon nestanka ili nakon nekoliko sati, a možda i sutra, pa i prekosutra. Obično bismo zaboravili “ugasiti svjetlo” kada nestane struje, pa ako dođe u dva, tri poslije ponoći, probudi nas nagla svjetlost, a mi sretni što je struja došla, ustanemo, ugasimo i vratimo se blaženom snu radosni što se nećemo uz svjetlost svijeće ujutro spremati za školu. Malo smo se mi ponekad i ljutili ako nestane struje kada se emituje naš omiljeni crtani Mumijevi, ali sva sreća repriza pada na nedjelju, a nismo valjda toliki baksuzi da struja ne dođe do sutra…
Iako nam ti nestanci struje nisu bili ni najmanje dragi, mi smo se već davno naučili nekim bitnim stvarima. Kao prvo, struja će doći i to je sigurno da sigurnije ne može biti. Naše bake i djedovi je uopšte nisu ni imali u našim godinama što znači da smo mi svakako već u plusu čak iako smo provremeno nasađeni uz svijeću. Drugo, povod nestanka struje je naša radost, jer šta je istrpiti malo tame za bezbroj spustova sutra niz Pobablje, sokak ili bašču. Treće, do uslova je samo djelimično, ostalo je isključivo do nas. Kako smo samo lijepe večeri bez struje provodili skupa igrajući karte, domine ili ne ljuti se, čovječe uz domaći sok na razmućivanje i košpe.
I eto tako, prolazilo je naše djetinjstvo između nestanaka struje i pahulja koje radosno napuštaju nebesa, a dok je djetinjstvo prolazilo, rasle su u našim karakterima razne vrste strpljenja, jer mi smo znali raspolagati najbolje što možemo onim što trenutno imamo nadajući se da će i nas jednom ogrijati ono pravo, pravcato životno sunce…
