Mi djeca podmajevičkog kraja mnogo smo voljeli rođendane kako svoje tako i naših drugara. Imali smo jednog druga koji je skromno živio. Njegov je tata radio fin, solidno plaćen posao, ali je novac preusmjeravao na poroke iz kojih je niklo more problema i na budžetskom, a i na porodičnom planu. Njegova je mama bila domaćica, brinula se o kući, vrtu i rogatima u štali, a nekako se uvijek trudila da djeci pruži barem malo radosti uprkos težini života. Pozove nas taj drug na rođendan i odmah nam kaže da neće biti torte da se ne razočaramo. Mi smo svakako otišli, a umjesto torte dočekala nas je piramida palačinaka tananih kao papir i ispunjenih preukusnim džemovima od dunja, šipka i šljiva. Pored toga posluženi smo i karamelastim pićem koje se pravi od mlijeka koje ide preko blago uprženog šećera, sokom od zove na razmućivanje i velikom zdjelom kokica. Čovječe, koja gozba, a sve osim šećera domaće, sve.
Stric tog našeg drugara bio je potpuno drugačiji nego njegov brat. Imao je i on dječicu s kojom smo se ponekad igrali, ali ne često, jer su bili mlađi od nas. Tokom jedne od tih rijetkih posjeta toj dječici, čuli smo kako ponavlja vagen, vagen, vagen, tragen, tragen, tragen, zagen, zagen, zagen.
– ‘Ajte ‘vam s nama! – tiho nam rekoše ta dječica i odvedoše nas do dnevnog boravka gdje se upravo odvija sljedeće: frajer radi sklekove, pred njim papir sa riječima i ponavlja kao papagaj neke nama strane riječi.
Objasne nama djeca da je on išao na kurs njemačkog jezika, saletio osnove kao i čitanje i izgovor, ali nema novca za dalje pa svaki dan uči po tri riječi, a godina je duga i sabere se u glavi puno riječi za godinu učenja pošto namjerava otići odavde. Naime, izgubio je posao zbog privatizacije kao i većina naših roditelja, sad ide na dnevnice, život dan i komad pa i nema mnogo vremena za učenje, tek nekih dvadesetak minuta, ali nađe za tri riječi dnevno, toliko može glat upamtiti bez neke puno muke, a brže pamti dok se ojačava. Eto to su nam djeca rekla.
I tako, neko od malo šećera, jaja, mlijeka i brašna napravi gozbu, a neko od dvadeset minuta napravi sebi i kurs i čas tjelesnog odgoja, pa bude i pametniji i jači i zgodniji, jer riječ po riječ, sklek po sklek, a godina je duga…
Na početku smo još jedne godine i već dobro znamo da resursa zvanog vrijeme svima nama fali, ali nećemo se fokusirati na ono čega fali nego na onih dvadeset minuta koje svi imamo, pa riječ po riječ, sklek po sklek, a godina je sasvim dovoljno duga i biće u njoj vremena i za nagraditi sebe pa makar i palačinkama (kud ćeš slasnije!). I za kraj, skromni resursi nisu nikakvo ograničenje nego najjače pogonsko gorivo da baš njihovom pravilnom upotrebom upremo što jače.
